S obzirom na takvu karijeru, višedecenijskom hodu čuvenim daskama, razmišljam o njenom holivudskom pandanu. "Nikad nisam sanjala o Holivudu, niti sam se usudila. Mene je zanimao život ovde". 

Na kompliment da sa 90 godina izgleda bolje nego dvadeset godina mlađe žene, vragolasto se smije, i kao da je opet na sceni, tih dvadesetak godina mlađa. 

"Ja se sa svojim životnim teretom nekako nosim. Samo ga vješto prebacujem s ramena na rame zahvajujući iskustvu. Da održim hod i ravnotežu", citira mi svoju knjigu "Šaka soli". 

Pričamo o prošlosti i sadašnjosti. 

"U ovim godinama imam više vremena nego ikad. Živim mirno, ali često nemirno putujem kroz sebe. Više ne mogu da pričam ni o kome. Ni o ratu, ni o svemu što nas je snašlo. Tu unutrašnju mješavinu gađenja, protesta, bola i bijesa, tu gustu masu, ne mogu da izbacim iz sebe ni kroz prozor, ni kroz suzu, ni kroz riječi". 

Potom je iznenađena saznanjem da će dobiti naslovnu stranu, baš kao i Dobrica Ćosić. 

 "Divan intervju. Kakav je to bio um, i to u tim godinama, pročitala sam ga u jednom dahu..." 

 I njen um je britak u tim godinama. Možda je to zbog toliko naučenog teksta, konstatujem. 

 "Velike glumice moraju besprijekorno da znaju svaki svoj tekst i iznesu ga kao da ga u tom trenutku žive". 

Prelazimo na njen život, ni u kom slučaju manje zanimljiv i bogat uspjesima, nagradama, aplauzima, predstavama. Nema šanse da prebrojimo gdje je sve igrala i koliko puta, koje je sve uloge oživljavala na daskama, a koje na filmskom platnu. Fotografije iz tih dana, pak, nema, možda samo nekoliko. "Ne gajim ja to", kaže. Ima li još neka dama njenih godina koja zna današnji žargon, i kojoj tako priliči da ga koristi? 

 "Mnogo čega se i ne sjećam. Recimo, ne pamtim datume, kad je šta fotografisano, koji komad smo i gdje igrali, čak ni nagrade. A možda i nije bitna ta konkretnost, jer važnost ima samo ono što ostaje u sjećanju. Sve drugo, već je neko negdje zapisao". 

Kažu da lijepi ljudi lijepo stare. Mira je i dalje ljepotica. Glumica vijeka, kako su je zvanično kolege izabrale pri prvom izboru. Pitam da li joj prija što je novi veliki reditelji kao Srđan Dragojević i dalje zovu da glumi. 

"Ne, nema razloga da mi nedostaje gluma. Mogla sam da ostanem još do ovih dana, ali ja sam znala da sam svoj korpus, takav kakav jeste i toliko koliko jeste vrijedan, dala i da ću sigurno zbog starosti da budem i drukčija i skromnija. Nema razloga da me više bilo ko zove da glumim, zato što ja to ne želim. Ja moram i njima, ko god se javi, da kažem, hvala vam, ali ne, ja više nisam to". 

Pričamo o tome kako zaboravljamo velike ljude, kao Žanku Stokić, koju je lično Mira rehabilitovala. Negoduje jer je i njen kolega Miodrag Petrović Čkalja nestao u zaboravu vremena. Zašto nam je sjećanje tako kratko? 

"Ne mogu da se uplićem u to. Narod koji nije u vlasti ne barata time, on može samo da želi. Ljudi pričaju svojim unučadima ko je neko bio, i kakav je bio. Kad sam produžila karijeru, ljudi su dolazili mene da gledaju. Iznenadim se kad mi kažu da me još vole, pamte. Ali jedno znam, da ovi koji su došli, ne znaju o Žanki ništa, a ni o meni ne znaju ništa. Bojim se da ću otići potpuno anonimno iz svog života. Možeš i to da napišeš". 

Malo se zamisli, a onda mi citira svoje zapise: 

"Definitivno je utvrđeno da nismo nikakav nebeski narod, već prizeman, nekulturan i nemaran, pa smo svoje slikare, glumce, predstave, filmove, slike, držali zatrpane u podrumima ili nekim bunkerima bez ikakvog reda i odnosa". 

Tako smo zaboravili i Bojana Stupicu. To je posebna tema kojoj ćemo se vratiti na kraju, kaže. Pitanje o početku njene karijere vraća je na najteže ratne godine. Nije to lijepo sjećanje, čak ni poslije više od 70 godina. 

Karijera koja je počela mnogo davno, debijem u pozorištu 1941, vodila ju je na različite pozornice svijeta, od pariske do moskovske. A započela je u vrijeme kada je letjela glava i zbog manjih stvari od izdaje. A izdajom se smatralo ako ste glumili. Trebalo je preživjeti te gladne godine, zaštititi tek rođenu ćerkicu Minu, i upiranje prstom po okončanju rata. 

"Tokom tog rata bila sam i majka i glumica i društveni i fizički radnik. Jer glumci su morali da ribaju pozorište, binu, salu, prozore, glume, pišu parole i idu na mitinge. Glumili smo neke neutralne teme, po selima, spavali po kasarnama, gasom se mazali da se odbranimo od vašaka. Poslije rata, u Beogradu je već uveliko radilo Narodno pozorište. Morali ste da položite račun o tome šta ste radili za vrijeme okupacije i zašto ste igrali. Tako su najznačajniju glumicu u našoj pozorišnoj istoriji Žanku Stokić, osudili na osam godina gubitka nacionalne časti i zabranili joj da igra. Bilo je komisija, razgovora i kazni, glumci su plaćali jer su radili svoj posao, kao i svi drugi, ublažavali jad narodu. Ja sam uvijek za pozorište, ne zato što je ono prvenstveno potrebno glumcu već zato što je neophodno čovjeku. Čovjek kada mu se svijet ruši i nema gdje da skloni glavu, može u knjige, u muziku, u slike, u pozorište, i tako nađe predah i duši mira". 

Posljednjih ratova, svih podjela, zlodjela se sjeća vrlo nespokojno. 

"Živjeli smo u iluziji da smo dobri, pametni, lijepi i da nas cijeli svijet voli i poštuje, šepurili smo se narcisoidno pred tim ogledalom decenijama. Ono se u paramparčad razbilo i mi sa nevjericom buljimo u tu srču u kojoj se vidimo iskrivljeni, ružni, zli, prljavi i glupi. Glupi, prije svega. Fali nam dobra šaka soli u glavi. Mi glumci bježimo u pozorište. Tamo još živi duh Šekspira, Molijera, Nušića... Tamo se ne dijelimo kao kancerozne ćelije, tamo smo svi mi, a opet u tome mi svako ima svoje ja. Pozorište izdržava. Pozorište se drži. Ratom se ipak sve ljudsko ne može zatrti". 

Ali Žanka je posebno muči. Najtragičnija žrtva progona poslije Drugog svjetskog rata, zbog koje su reditelj Bojan Stupica i Mira založili svoju čast da bude rehabilitovana. 

"Ja sam već bila sa Bojanom kad smo čuli da je izbačena iz pozorišta. Rekao mi je da moramo da je vratimo na scenu jer je najbolja i najveća. I uspjeli smo. Ali, kad smo otišli da joj saopštimo, toliko je plakala da smo morali da je tješimo. Bila nam je beskrajno zahvalna. Bojan i ja smo otišli srećni kući. Znali smo da će se već sutra pojaviti u pozorištu. Ali, ujutru smo saznali da je Žanka umrla. Cijelog svog života, bez obzira na moje ljubavi, uspjehe, na Bojanove uspjehe, neuspjehe, putovanja, znala sam da, kad ja budem bila velika glumica, a tad sam bila glumičica, da ću morati da je vratim, i zbog Bojana i zbog Žanke. Godine i epohe su prolazile, ja sam postajala to što jesam, i na proslavi jubileja prekinula sam aplauz da bih izgovorila: Dragi prijatelji, ovim daskama - pokazujući na pozornicu - nisam ja najveća glumica koja je hodala. Najveća glumica zove se Žanka Stokić... Bio je muk da sam se uplašila. A onda su ljudi toliko počeli da aplaudiraju, da su padale stolice, da su se dizali, grlili između sebe. Ja sam rekla, hvala Bogu, miran je sad Bojan, a i Žanka". 

Kaže da je vjerovala da je taj Dan pobjede dobar znak za budućnost... Ali, ljubav nije bila dovoljna da bi život bio srećan apsolutno u svakom trenutku. Stupica je bio trn u oku tadašnjih birokrata, niste smjeli slobodno da mislite, posebno ne kroz repertoar predstave. Mira se uzbuđuje i danas kad o tome priča. 

"On je bio čovjek pod stalnom sumnjom. To je za moj život imalo teške posljedice". Kad je bio primoran da napusti JDP, bez plate, bez priznanja, bez ičega, tada 25-godišnja Mira nije imala izbora već da vodi sve njegove borbe, gorčine, sukobljavanja, i da ga održi da ne potone. Pratila ga je svuda, ali on se i dalje osjećao odbačenim. Kad je već alkohol počeo da nagriza njegovo zdravlje, Muri, kako ju je Bojan zvao, po cijenu da izgubi njegovu ljubav, shvatila je da on mora na liječenje. 

Tada srećnog kraja za njih dvoje više nije bilo. Od tog momenta, nosila ju je jedna želja: da se zapamti uspomena na Bojana Stupicu. Graditelj tri pozorišta, reditelj antologijskih predstava, čovjek koji je otkrio mnoge talente. A toliko često vrijeđan, kritikovan, proganjan, omalovažavan. Sa njim kroz sve prošla je i Mira Stupica, na nogama. "Kud ćeš ljepšu biografiju", rekla je jednom duhovito i nesvjesno ironično. Ne voli da se o velikanima govori kao o pokojnicima. "Ko još govori pokojni Lorens Olivije. Ti ljudi žive kroz naša sjećanja".

Na njenom licu danas nema ni trunke sete zbog propuštenih prilika. Ne žali ni za čim u karijeri. 

"Ne, ja sam uradila onoliko koliko sam mogla, koliko mi je priroda dala u moći i ja sam to maksimalno i na vrijeme shvatila i na vrijeme negovala. Otišla sam sa pozornice a da su ljudi mnogo zažalili zbog toga. U pozorištu sam provela skoro cijeli život živeći tuđim životima, mislima, ljubavima i patnjama. Ja sam u stvari sav svoj život provela van sebe. Sad se odmaram i ne tražim ništa. Nije bilo lako, ni sa vremenom, ni sa politikom. Ali, znala sam da će biti sve u redu. Isto je i danas, izguraće ovi mladi ljudi. Mnogi su bili potonuli, pa evo ih opet. Biće to sve u redu, jedan dan će opet biti sve u redu. Mene je održao taj optimizam, ja sam uvijek i sa pravom gledala pozitivno jer sam uvijek znala tačno šta će se dogoditi, šta je katastrofa, a šta je samo nevolja. Razlike između katastrofe i nevolje su velike. Kako se podnosi katastrofa? Pameću." 

I tu me podsjeća na onu priču o tome kako joj je majka stavila šaku soli na glavu, radi pameti. Šta bi Mira Stupica voljela da poruči današnjim generacijama, tim mladim ljudima koje život tek treba da nauči nekim lekcijama, svojim kolegama, naslednicima, pitam?

"Samo da znaju da sve prolazi i da budu strpljivi. Sve nesreće prođu, kao i sreće koje dođu". 

Kompletanu ispovjest Mire Stupice pročitajte u novom broju Nedeljnika.

izvor: B92