Priča koja počinje ne kreće iz zemlje u kojoj se održava Mundijal, na kome je u "grupi smrti" jedan "mali Čile", uoči svog meča sa velikom Holandijom pobijedio velike Špance sa 2:0 i prošao u osminu finala, a svjetskog prvaka ostavio da se pakuje za put kući. Zapravo, vrlo malo ima veze sa Brazilom, zemljom-domaćinom. Ne, ova priča počinje - pod zemljom.

Avgust. Peti avgust 2010. Samo što se završio prethodni Mundijal. U pustinji Atakama, u sjevernom dijelu geografski duguljastog Čilea koji se prostire skoro cijelom lijevom, zapadnom obalom Južne Amerike, na svom poslu je bilo mnogo rudara. Njih 33 su bila najdublje, i to 700 metara ispod zemlje. I to pet kilometara daleko od ulaza u rudnik. A nije to baš neki bezbjedan rudnik. Tada je proslavio svoj 121. rođendan, uz rijetke a nedovoljne popravke bezbjednosnih faktora u međuvremenu. Zapravo, dešavalo se da tamo rudari i poginu od urušavanja okna ili drugih rizika sa kojima rudari žive. Kad malo razmislimo, malo šta mi i znamo o rudarima i onome kroz šta prolaze i koliko su zaslužni za naš, naspram njihovog, lagodni život. Ne znamo ni o našim rudarima ništa, a trebalo bi. Kamoli o čileanskim.

Baš tog, petog avgusta 2010, manje od šest mjeseci od jezivog čileanskog zemljotresa od 8,8 stepeni, koji je oštetio 370.000 kuća i ubio više stotina ljudi, tlo se ponovo protreslo. Ali, samo na jednom mjestu: baš tamo gdje su bili rudari u pustinji Atakama, u rudniku San Hose, kako mu je špansko ime, a Pravedni Josif po našem. veća grupa rudara, bliža izlazu u vrijeme velikog pomjeranja stijena, odmah je utekla. Ali, ispod njih, skoro sve se urušilo. A ispod tog kolapsa zemlje, njih 33 ostala su odsječena od svijeta.

Gust oblak prašine šest sati se nije umirio. Šest sati nisu mogli da vide ništa. A to je bio samo početak patnje. Kada su se okupili, a shvativši da više ne postoji put kojim su sišli toliko u dubinu Zemlje, potražili su jedini spas - penjanje kroz uske ventilacione otvore. Ali, oni su bili uži nego što propisi nalažu. I u njima nisu postojale sigurnosne stepenice za ovakve slučajeve, a propisi su i to nalagali da postoji. Ostali su u prostoru od 50 kvadratnih metara, njih 33. Imali su samo dvije duge klupe i hranu za dva, najviše tri dana za toliko muških tijela. Nešto kasnije, probili su pokraj sebe put do jednog dva kilometra dugog, praznog i mračnog tunela. I, čekali sigurnu smrt.

Rodbina, kolege, prijatelji i vlast bili su ubijeđeni da se desilo najgore. Ako ništa drugo, da je ono najgore - neminovno. Bilo koji pokušaj da se probije do najnižih dijelova rudnika nije bio uspješan, jer je zemlja bila vrlo nestabilna i korišćenje standardnih metoda samo bi urušilo preostale izgrađene podzemne prostore. Ali, nije se odustajalo. Probalo se sa minijaturnim bušilicama, koje ne bi previše uznemiravale tlo. Probalo se sa njima, samo da bi se probilo tih 700 metara i potražilo mjesto na kome se pretpostavljalo da možda, samo možda, ima preživjelih. A bušilice su se lomile. Ili bi promašivale željenu lokaciju jer i mape rudnika nisu bile ažurirane kako treba.

Probalo se sa spasiocima. Išli su ti hrabri Čileanci poznatim i neznanim puteljcima, i onim ljudskim rukama ranije izgrađenim i onim urušavanjem tla odjednom napravljenim. Ništa i nikoga nisu našli. A i nisu mogli daleko. Ponovo se probalo sa minijaturnim bušilicama, svega 16 cm u prečniku. Kada je jedna od njih došla do željenog mjesta - nikakvog odziva nije bilo. Dani su prolazili. Čak 14 njih. Rudare su mnogi oplakivali, dvije nedjelje pod zemljom je možda moguće izdržati uz zalihe svega što treba, a zaliha nije bilo dovoljno. Crne slutnje naslijedile su crni dani.

Davno je prošao kobni peti avgust. Došao je na red i 19. u kome se jednoj spasilačkoj ekipi na površini učinilo da čuje kako nešto udara po maloj u prečniku, a 700 metara dugačkoj bušilici. Kada su je izvadili, na njoj je bila prikačena poruka:

"Estamos bien en el refugio, los 33". "Dobro smo, u skloništu, nas 33".

Čudo! Živi! Samo, šta dalje? Kako do njih? Kako su izdržali 14 dana uz trodnevne zalihe hrane? U kakvom su stanju? Nada je probuđena, ali... spas je bio predaleko. Zapravo, malo ko ga je vidio, jer je bilo nemoguće probiti dovoljno širok a dovoljno dug put do njih, tako izmučenih. A bilo je među njima raznih. I iskusnih i mladih. I duhovitih, i onih u bolovima. Bio je tu i jedan fudbaler. Frenklin Lobos je, poslije fudbalske karijere tokom koje je kao "magični minobacač", kako su ga zvali zbog ubojitih udaraca iz veznog reda, zarađivao za hljeb kao rudar iako je svojevremeno bio član olimpijske selekcije Čilea. I on je bio zatočenik urušenog rudnika San Hose. I Mario Sepulveda, 40-godišnjak vedrog duha. I mnogi drugi.

Počelo se sa dostavom malih porcija hrane, istim putem kojim je prošla bušilica. Premalim da bi prošao čovjek. Kada se probalo da se ta rupa proširi, počela je da se urušava, pa se od tog pokušaja odustalo. Moralo je da se traži novo rješenje, nova putanja. A oprema za tako nešto nije postojala. Dok je stigla iz inostranstva, a pomogla je i NASA, kroz onaj mali otvor ubačena je i kamera, da se snimi stanje rudara. Nedugo zatim, Mario Sepulveda je organizovao 40-minutno video-obraćanje rudara svojim porodicima. Duhovit, kakav je oduvijek bio, završio je svoj snimak čuvenim riječima repotera koji su na terenu: "A sada, idemo nazad u studio".

Smijeha je bilo. Ali i narastajuće strepnje. Dijelovi rudnika su se naknadno urušavali i za živote 33 se strahovalo sve više. Cijela nacija je čekala šta će sa njima biti. Cijela planeta. A dani su prolazili. Petnaesti. Šesnaesti. Sedamanesti... Tada su iz tri pravca krenule nove bušilice ka skrovištu od užasa. A bušenje je bilo sporo. Napeto. Nailazilo se na prazne prostore kojih tu ranije nije bilo, ali i na prečvrste stijene, koje su dugo odolijevale. Dvadeset i prvi dan. Dvadeset i drugi. Trideset peti. Četrdeset i osmi. Pedeset treći...

Poslije 69 dana, "plan B", kako je nazvana jedna bušilica, je uspio. Dovoljno široka, a dovoljno precizna, stigla je prije svoje dvije konkurentkinje i - spasavanje je moglo da počne. Jedan po jedan, rudari su ulazili u specijalno napravljenu kapsulu, koja ih je izvlačila na površinu. Da, zemlja se i tada opirala. Tresla i urušavala. Ali, uz TV prenos koji je vidjelo više od milijardu ljudi, izašao je i "magični minobacač" Lobos. I "Super Mario", kako su mediji nazvali veselog a hrabrog rudara. I svi ostali. Svi su završili u bolnici.

I...

Četiri godine kasnije, svi oni stajali su nad onim istim mjestom ispod kog ih je zemlja progutala. Stali, zagrljeni, baš ovog ljeta. Pozvali su ih zbog jedne reklame. Ispred svih njih je izašao "Super Mario" i izgovorio sljedeće:

"Na ovom istom mjestu bili smo zarobljeni 70 dana. Zemlja nas je progutala. Bio je to trenutak da dokažemo od čega smo satkani. Znali smo da tamo gore, napolju, milioni Čileanaca vjeruju u nas - a ova zemlja je bila svjedok svega toga", rekao je Mario Sepulveda, uzeo prah i sa drugovima iz rudnika počeo da je puni u specijalne posude.

"Znali smo da tamo gore, napolju, milioni Čileanaca vjeruju u nas - a ova zemlja je bila svjedok svega toga. E, zato ovu zemlju nosimo u Brazil! I to na teren za trening u kampu naše reprezentacije. Da ga napuni nadom i hrabrošću! I da pokaže svijetu da ništa nije nemoguće za Čileanca!", izgovorio je "Super Mario" i, podigavši ton, nastavio:

"Španci su jaki?!

Holanđani su jaki?!

MA, NE PLAŠIMO SE MI 'GRUPE SMRTI'!

MI NE MARIMO ZA SMRT...

... JER MI SMO SMRT - VEĆ POBIJEDILI!"

izvor: Blic.rs