piše: Srđan Šekara

Robi Rensenbrink bio je kao igrač belgijskog Anderlehta jedan od najboljih fudbalera Evrope, zvijezda koja je svoje igranje za poznati belgijski klub obilježila najvećim trofejima i sportskim priznanjima. A kad je potpisao za Anderleht i praktično dobio prvu pravu priliku imao je preko 25 godina.

Rensenbrink je na terenu uvijek bio veliki majstor, koji mnogo trči, misli brzo i šutira kao veliki golgeter. Njegova tehnika je besprjekorna, osjećaj za ritam i trenutak za akciju fantastični. U mnogim velikim fudbalskim bitkama bio je najveći, a često je postizao golove u velikim utakmicama koje su iz reda najvažnijih. Rensenbrink privatno-zaista izuzetak: šeta odvojeno, sjedi po strani, jede za zasebnim stolom, ne priča ni sa kim...Očigledno ova osobenjačka karakteristika izbijala je iz njegovog temperamenta, i možda najviše, iz onog trnovitog puta koji je prešao dok nije postao fudbalska zvijezda.

Rođen je u najljepšem dijelu Amsterdama, Džordanu. Rensenbrink je bio prinuđen da radi i zarađuje za život. Sa 17 godina držao je prodavnicu ribe, a kada ovo nije išlo pokušao je sa mašinama za pranje veša. Pošto ni tu nije uspio postao je sa 20 godina lučki radnik.

Igrajući za amaterski klub Oscan, sa 18 godina je prešao u DWS Amsterdam, ali je izigran, i ostavljen na dosta skromnim primanjima. Štaviše, kad su mu 1970. izračunali da je obavezan da plati 50% svih prihoda na ime poreza, napustio je Holandiju i potražio sportsku sreću u susjednoj Belgiji, gdje je prvo igrao nepune dvije godine za Klub Briž, ako već "islužen fudbaler”. Postao je 2. juna 1971. godine član višestrukog šampiona Belgije, briselskog Anderlehta. Tada je počela da se rađa fudbalska zvijezda Pitera Roberta Rensenbrinka.

U dresu Anderlehta osvajao je šampionat Belgije u sezonama 1973/74. i 1980/81.,a trofej Kupa tri puta-1973, 1975 i 1976. Na međunarodnoj areni briljirao je u kupovima UEFA, a 1976. godine proglašen je od velikog broja novinara za najboljeg igrača svih evropskih kupova.

U ovom periodu igrao je u velikoj formi. Onako visok, plav, pomalo suvonjav, ali čvrst i odlučan kad primi loptu, hitar i sa mnogo "finti", bio je tada za mnoge najbolji fudbaler Evrope. Međutim imao je nesreću da je te godine i Bekenbauer igrao sjajno pa je u anketi Frans Fudbala zauzeo drugo mjesto.

Sa Anderlehtom je osvojio četiri velika međunarodna trofeja: 1976. i 1978. godine Kup pobjednika kupova, a iste 1976. i 1978. i Super kup Evrope, u kojima je pobjedio dva velika evropska tima Bajern (1:2 i 4:1) i Liverpul (3:1 i 1:2). Rensenbrink je klupski rekorder Anderlehta po broju odigranih utakmica u evropskim kupovima. Sa 42 učestvovanja odnosno 3.743 minuta igranja, kao i 25 postignutih golova, on je obilježio cijeli jedan period najuspješnijih utakmica Anderlehta u istoriji.

U finalu Kupa pobjednika kupova 5. maja 1976. godine protiv Vest Hem Junajteda (4:2), Rensenbrink je postigao dva gola, i sa ukupno osam pogodaka bio najbolji strijelac takmičenja u sezoni. Dvije godine kasnije 3. maja 1978. godine protiv bečke Austrije (4:0) takođe je postigao dva gola i po drugi put osvojio ovaj trofej. Bio je zaista super heroj ova dva velika finala.

U dresu reprezentacije Holandije, Rensenbrink je odigrao 46 utakmica i postigao 14 golova. Učestvovao je svjetskim prvanstvima 1974. i 1978., kao i na prvenstvu Evrope 1976. godine kada je Holandija osvojila treća mjesto. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. igrao je u finalu protiv Zapadne Njemačke samo poluvrijeme (1:2). Četiri godine kasnije u Argentini 11. juna protiv Škotske u Medozi (2:3) postigao je sa jedanaesterca jubilarni 1000ti pogodak na svjetskim šampionatima. Ponovo je stigao do finalne utakmice, u kojoj je Argentina pobjedila tek u produžetku sa 3:1. Pri kraju regularnog dijela utakmice mogao je da riješi pobjednika, ali je njegov topovski udarac završio na stativi već savladanog Filjola. Ova nesreća nad nesrećama ušla je u anale holandskog fudbala.

Rensenbrink je više od jedne decenije bio holandski reprezentativac, jedan od asova slavne generacije holandskog fudbala koja je na dva svjetska šampionata stigla do finala uzastopno, ali nije imala sreću da osvoji titulu. Kada je odlazio sa najveće scene, skoro da nije bilo novinskog lista koji nije podsjetio na Rensenbrikovu utakmicu života, početkom 1976. godine protiv tradicionalnog rivala Belgije (5:0) kada je postigao tri gola i doživio fantastične ovacije na stadionu De Kajp (Tiganj).

Mario Esteves Kolunja

U vrijeme kad je u Portugalu igralo tridesetak fudbalera crne puti iz bivših kolonija, doputovao je 1954. godine još jedan - Mario Esteves Kolunja. Zapazili su ga sručnjaci Belenensea iz Lisabona, prilikom gostovanja u Mozambiku. U Portugalu su fudbaleri tamne puti bili cjenjeni, ali kao po pravilu malo plaćeni, jer su se transferi i cirkulacija novca obavljali sivim kanalima - bez njihovog učestvovanja. Tako je i Kolunja došao 1954. godine u Lisabon da postane član Belenensesa, ali ih je preduhitrila Benfika i postao je nje član, zadovoljan što će moći stanovati u klupskom hotelu i hraniti se neuporedivo bolje nego kod kuće. Razumljivo, doputovao je bez novca, a u velikom klubu imao je priliku da nešto zaradi.

Igrajući 16 godina za Benfiku, Kolunja je osvojio čak 17 trofeja. Deset puta je trijumfovao u nacionalnom prvenstvu i sedam puta u kupu Portugala. Velika dominacija ovog kluba u tom periodu potvrdila se i osvajanjem duple krune (1955.,1957.,1964. i 1969.).

Velike uspjehe Kolunja i Benfika postigli su i na međunarodnoj sceni, posebno u Kupu evropskih šampiona, u kome je igrao na 50 utakmica i učestvovao u pet finalnih utakmica. U dvije od njih, Benfika je osvajala najveći klupski evropski trofej, dvaput uzastopno 1961. i 1962.

U prvoj finalnoj utakmici 31. maja 1961. protiv Barselone (3:2) na stadionu Vankdorf u Bernu, već poslije osam minuta slomljen mu je nos, ipak je nastavio da igra sa debelim flasterima na licu i sa velikim teškoćama pri disanju, nevjerovatnom snagom volje izgarao je na terenu i u 54. minuti postigao je pobjedonosni go za Benfiku. Ovu pobjedu izvojevali su: Kosta, Žoao Pereira, Anhelo, Neto, Žermano, Žoze Kruz, Augusto, Santana, Aguaš, Kolunja, Kavem.

Naredne godine kada je došao i Euzebio, Benfika je imala svjetsku reputaciju 2. maja 1962. godine u Amsterdamu pao je i slavni Real (5:3). Prvo poluvrijeme je završeno - 3:2 za Real, a onda je u drugom dijelu Kolunja postigao go za izjednačenje, koji je najavio da će Benfika prelomiti utakmicu na svoju stranu.

Kolunja je između 1955. i 1968. godine odigrao je 57 utakmica za nacionalni tim Portugala i postigao šest golova. Debitovao je 4. maja 1955. godine protiv Škotske (0:3) u Glazgovu, a oprostio se 11. decembra 1968. na utakmici protiv Grčke (2:4) u Atini. Bio je kapiten reprezentacije Portugala na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj, jedinom na kome je učestvovao, i na kome je vodio svoj tim do bronzane medalje.

Kao jednom od najboljih igrača koje je Benfika ikada imala 9. decembra 1960. godine odužila mu se spektakularnom priredbom - utakmicom protiv selekcije Evrope. U glavni grad Portugala došli su Krojf, Suarez, Mur, Džajić, Zeler... Kolunja je igrao desetak minuta i zauvijek se oprostio od dresa u kome je osvojio čak 19 trofeja. Jedno vrijeme radio je kao trener u rodnom Mozambiku, a potom se vratio u Lisabon i bio trener omladinaca Benfike.

Oleg Blohin

Kad je 1975. godine. u tradicionalnoj anketi pariskog Frans Fudbala proglašen za najboljeg fudbalera Evrope sa 122 glasa, iza njega su ostala dva slavna imena, Franc Bekenbauer i Johan Krojf, prvi sa 42 glasa, drugi sa 27 glasova. Nije se radilo o senzaciji, jer su njegova čuvena dva prethodnika odlazila sa scene, a njegovo vrijeme je tek dolazilo.

Godina u kojoj je dobio "Zlatnu loptu" bila je i najuspješnije za Olega Blohina na međunarodnoj sceni. Prvo je Dinamo Kijev 14. maja 1975. godine poslije vodećeg pogotka Blohina savladao Ferencvaroš (3:0) u finalu Kupa pobjednika kupova, a iste godine su se Blohin i Dinamo proslavili u Super kupu Evrope protiv Bajerna. Iako se očekivalo da će Nijemci slaviti nove trofeje dogodilo se obrnuto: u prvom susretu u Minhenu, Dinamo je pobijedio sa 1:0, a u revanšu sa 2:0. Sva tri pogotka postigao je Blohin.

Ukrajinska plava strijela kako su nazivali plavokosog repreznetativca SSSR-a, igrala je tako briljantno da je sama degradirala veliki tim Bajerna sa Bekenbauerom, Milerom, Majerom... Uspjehe koje je ostvario Dinamo te godine, nikada nije ostvario nijedan tim iz SSSR-a.

Blohinova fudbalska zvijezda prvi put je zasijala na omladinskom turniru UEFA-e 1971. godine u Čehoslovačkoj, a samo godinu dana kasnije najbolji napadač SSSR-a svih vremena zaigrao je za "Zbornaju" na olimpijskom turniru 1972. godine u Njemačkoj postigavši šest golova. Četiri godine kasnije u Montrealu, Blohin je ponovio uspjeh iz Njemačke, kada je drugi put uzastopno sa svojom selekcijom osvojio bronzanu medalju.

Blohin je ponikao iz sportske porodice. Njegova majka Jekatarina Adamenko, nekadašnja prvakinja SSSR/a u trčanju s preponama, željela je da joj sin bude sprinter. Trčao je oko 11 sekundi na 100 metara. Pored izrazitog talenta za šah Oleg je odlično plivao i bio odličan skijaš. Ipak najviše je volio fudbal i u njemu je i dostigao svjetsku klasu.

Iako je najčešće nosio dres sa brojem 11 njegova priroda nije mu dozvoljavala da igra klasično krilo. Njegov radijus kretanja bio je veoma prostran, jer je Blohin igrao i na sredni terena, prelazio bi i na desnu stranu. Fizički uvijek besprjekorno pripremljen, njegovi treneri su nastojali da njegove fudbalske karkteristike što više uklope u kolektivnu igru, ali su ovakvi pokušaji samo sputali Blohina i naškodili reprezentaciji. Kao odličan tehničar i dobar strijelac, bio je i jedan od najbržih igrača svog vremena.

U dresu Dinama, Blohin je šest puta osvajao titulu prvaka SSSR-a, tri trofeja u kupu. Na 335 utakmica za Dinamo postigao je 184 gola. Postigavši prvi go u prvenstvu 15. aprila 1972. protiv Dnjepra, Blohin je još 14. juna 1981. protiv moskovskog Spartaka (2:0), prestigao rekord Aleksandra Ponomarjeva od 152 gola, postigavši pogodak više. Sada njegov rekord ne ugrožava niko i potpuno je neizvjesno kada će ga neko u budućnosti prestići.

U dresu reprezentacije SSSR-a Blohin je odigrao rekordnih 89 utakmica i postigao 36 golova. Pored dva olimpijska turnira, igrao je i na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španiji, postigavši u kvalifikacijama šest golova. U kvalifikacijam za prvenstvo Evrope 1984. godine SSSR i Blohin nisu imali sreće, izgubivši bod protiv Poljske u Kožuvu (1:1) zauzeli su drugo mjesto. SSSR je pobjedio u Moskvi Portugal sa 5:0, a u revnšu je izgubio u Lisabonu sa 1:0 i to je bio kraj.