Kao bio-psiholog istraživač sa doktorskom diplomom, u životu sam dosta učio. Prilično sam dobar u rješavanju problema, kako na poslu tako i u životu, ali to ima malo veze sa mojim školovanjem. Učio sam algebru, trigonometriju, račun i razne druge vrste matematike, ali ne mogu da se sjetim da sam se ikada sučio sa problemom, čak i u mojim naučnim istraživanjima, koji je zahtijevao ta znanja. Ono malo usko specijalizovane matematike koja mi je bila potrebna – naučio sam na poslu.

U prave probleme sa kojima sam se suočavao u životu spadaju oni fizički (kako rukovati nekom mašinom ili otčepiti wc šolju), društveni (kako zainteresovati za sebe ženu iz snova), moralni (da li dati učeniku koji je pao na testu prelaznu ocjenu zbog truda) i emocionalni (izlaženje na kraj sa tugom nakon što mi je umrla prva žena ili zadržavanje pribranosti kada sam na klizanju propao kroz led). Većina problema u životu ne može se rješavati formulama ili zapamćenim odgovorima poput onih koje učimo u školi. Oni zahtijevanju prosuđivanje, mudrost i kreativnost koje stičemo kroz životna iskustva. Djeci, ta iskustva dolaze kroz igru.

Ja sam srećković. Odrastao sam u Sjedinjenim Državama tokom 50-ih, na vrhuncu razdoblja koje istoričar Hauard Čudahov naziva “zlatim dobom” slobodne igre. Nekoliko decenija ranije izgubila se potreba za dječijom radnom snagom, a odrasli još nisu počeli djeci da oduzimaju novostečene slobode. Išli smo u školu, ali to nije bila tako velika stvar kao danas. Školski dan trajao je šest sati, ali smo u osnovnoj školi imali pauze od pola sata prije- i popodne, i sat vremena pauze za ručak. Nastavnici su nas tek ovlaš nadzirali iz daljine, ali i tada su rijetko intervenisali. Rvali smo se po školi, penjali na drveće u obližnjim šumama, igrali sa noževima a zimi organizovali bitke u grudvanju. Ništa od toga danas ne bi bilo dozvoljeno u državnim školama. Van škole, obavljali smo nešto kućnih poslova i neki od nas su radili kao raznosači novina (što nam je ulivalo osjećaj zrelosti i obezbjeđivalo sopstveni novac), ali smo veći dio vremena bili slobodni – slobodni da se satima slobodno igramo svaki dan poslije škole i čitave dane vikenda kao i tokom cijelog ljeta. Domaći zadatak u osnovnoj školi nije postojao a u starijim razredima je bio minimalan. Postojalo je opšte imlicitno uvjerenje da je djeci potrebno mnogo vremena i slobode za igru.

Ovaj tekst pišem kao reakciju na vijest kako se sprema plan da se školski dani produže a raspusti učine kraćim. Sekretar za obrazovanje se nada da će više vremena provedenog u školi poboljšati reultate testova britanskih učenika do nivoa kakav imaju učenici iz Kine, Singapura i ostalih istočnoazijskih zemalja. Paradoksalno, ovaj prijedlog se pojavio samo nekoliko mjeseci nakon što je kineski Ministar obrazovanja objavio izvještaj pod nazivom “Deset mjera za smanjenje akademskog tereta učinicima osnovnih škola” u kome poziva na kraći boravak djece u školi, manje domaćeg i manje oslanjanja na rezultate testova kao način vrednovanja škola.

Pedagozi u Istočnoj Aziji počinju da sagledavaju ogroman podbačaj svojih obrazovnih sistema. Kako tvrdi naučnik Jong Zao, kineski stručnjak za obrazovanje, raširen izraz kojim se opisuju đaci koji izlaze iz kineskih škola je “gaofeng dineng” što znači “dobri na testovima ali loši u svemu drugom”. Budući da praktično sve svoje vrijeme provode učeći, ne preostaje im vremena da budu kreativni, otkrivaju ili slijede svoje strasti ili razvijaju fizičke i društvene vještine. Štaviše, jedna skorašnja velika studija koju su sproveli britanski i kineski naučnici pokazala je da kineski đaci pate od izuzetno velike doze anksioznosti, depresije i psihosomatskih poremećaja izazvanih stresom. Čini se da je glavni uzrok tome preveliki akademski pritisak i nedostatak igre.

Svi sisari se igraju kada su mali, a oni koji moraju najviše da nauče najviše se i igraju. Mesožderi se igraju više nego biljojedi jer je teže naučiti da loviš nego da paseš travu. Primati se igraju više nego drugi sisari, zato što njihov način života više zavisi od učenja nego od usađenih instikata. Djeca, koja najviše imaju da nauče igraju se daleko više nego bilo koji drugi primati – onda kada im je to omogućeno. Igra je prirodan način na koji djeca i drugi sisari uče. U lovoskupljačkim zajednicama, djeci je dozvoljeno da se igraju i istražuju onako kako oni žele po cijeli dan, svaki dan, zato što odrasli razumiju da tako ona vježbaju vještine koje moraju da steknu kako bi kad odrastu bili sposobni ljudi.

Najvažnije vještine koje djeca svugdje moraju da nauče kako bi živjeli srećnim, produktivnim i moralnim životima su vještine kojim ih ne mogu naučiti u školama. Takvim vještinama nigdje ih ne mogu naučiti. Njih djeca stiču i uvježbavaju sama, kroz igru. To su sposobnost kreativnog mišljenja, slaganja i saradnje sa drugima i kontrola sopstvenih nagona i osjećanja.

Više nego ikada u prošlosti, kreativnost je ključ za ekonomski uspjeh. Nisu nam više potrebni ljudi poput robota, koji samo slijede uputstva, vrše računanja ili odgovaraju na već odgovorena pitanja – za to imamo robote, kompjutere i internet pretraživače. Ali su nam potrebni ljudi koji umiju da postavljaju nova pitanja i traže odgovore na njih, rješavaju nove probleme i predviđaju prepreke prije nego što nalete na njih. Sve to zahtijeva sposobnost kreativnog mišljenja. A kreativni um je um koji se igra.

Sva mala djeca su kreativna. Tokom svoje igre i samostalnog istraživanja, ona stvaraju sopstvene mentalne modele svijeta koji ih okružuje, kao i svoje unustrašnje svjetove mašte. Odrasli koje nazivamo genijima su oni koji su nekako sačuvali i razvijali tu djetinju sposobnost tokom svojih života. Albert Ajnšajn je rekao da mu je škola skoro sasvim uništila interesovanje za matematiku i fiziku, ali da se oporavio kad ju je napustio. Svoje inovativno djelo nazvao je “kombinatornom igrom”. Tvrdio je da je razvio teoriju relativiteta jureći za zrakom sunca i stigavši ga, a onda razmišljajući o posljedicama.

Djecu ne možemo učiti kreativnosti, ali je možemo ubiti u njima školovanjem koje se fokusira ne na pitanja koja njih zanimaju, već na ona koja nalaže plan i program koji kaže da sva pitanja imaju po jedan pravi odgovor i da svi moraju učiti iste stvari.

Još važnija od kreativnosti je sposobnost slaganja sa drugim ljudima, brige o njima i uspješne saradnje. Sva djeca se rađaju sa snažnom potrebom da se igraju sa drugom djecom i kroz tu igru ona stiču društvene vještine i uče se pravednosti i moralnosti. Po definiciji, igra je dobrovoljna, što znači da igrači uvijek mogu da odustanu. Ako ne možeš da odustaneš, to nije igra. Svi igrači to znaju, a samim tim znaju i da drugi igrači moraju ostati srećni kako bi se igra nastavila. Zbog toga je igra jedna od najdemokratskijih aktivnosti. Kada se igrači ne slažu oko pravila igre, oni moraju da pregovaraju, prevaziđu međusobne razlike i nađu kompromis. Svaki igrač mora spoznati mogućnosti i želje drugih, kako ih ne bi povrijedio ili uvrijedio tako da oni odustanu. Ako to ne uradi, igra se završava a on ostaje sam, što je snažna kazna za neuviđanje tuđih potreba i želja. Najvažnija društvena vještina je sposobnost ulaženja u umove drugih ljudi, i posmatranje svijeta njihovim očima. Bez ove sposobnosti, ne možete imati srećan brak, dobre prijatelje i kooperativne kolege. A tu vještinu djeca neprestano uvježbavaju kroz igru.

U igri, djeca takođe uče i da kontrolišu impulse i slijede pravila. Sva igra, čak i ona najslobodnija, ima pravila. Borba u vidu igre se razlikuje od prave borbe u tome što ima pravila. U njoj ne možete šutirati, gristi, grebati ili povređivati protivnika. Dok je cilj prave borbe da potčinite drugu stranu, cilj borbe-igre je da što duže traje, a to se postiže samo ako su obje strane zadovoljne. U sociodramskim igrama kao što su igranje “kuće” ili pretvaranje da ste superheroji, glavno pravilo je da morate ostati u ulogama. Ako ste pas, morate lajati umjesto da pričate i hodati na sve četiri koliko god vam to neudobno bilo. Ako ste Super-žena i vaši saigrači vjeruju da ona nikada ne plače, morate se uzdržati od plača čak i ako padnete i udarite se. Biti čovjek znači umjeti da kontrolišeš svoje nagone i ponašati se u skladu sa društvenim očekivanjima.

Kroz igru djeca (i drugi mladi sisari) uče i da kontrolišu strah. Mladi sisari mnogih vrsta igraju se na načine koji dečuju opasno. Jarići skakuću po liticama, majmunčići se jure po visokim granama. Mladi ljudi takođe vole opasno da se igraju. Zašto? Izgleda da dobit od takve igre preteže nad opasnostima. Oni se “doziraju” najvišim nivoima straha koji mogu da podnesu a da ih ne spopadne panika, i uče da kontrolišu svoja tijela kada su lice u lice sa opasnošću. A to je vještina koja im jednog dana može spasiti život.

Djeca uče u igri i kako se kontroliše bijes. Jedan mališan može slučajno povrijediti drugog tokom koškanja, pregovori oko pravila igre mogu propasti ili zadirkivanje može otići predaleko. Ali da bi se zabava nastavila, bijes mora biti obuzdan. Kako bi se igra produžila, igrači moraju umjeti da zaustave agresivno ponašanje bez fizičkog obračuna ili izliva bijesa, jer će i jedno i drugo prekinuti igru. Na taj način, djeca uče da kontrolišu bijes.

Naučnici su gajili male majmune i pacove tako što su im dozvolili sve vrste društvene interakcije, ali su im uskratili igru. Kada su odrasli, testirali su ih i zaključili da su postali emotivni bogalji.U blago zastrašujućem okruženju, postajali bi preplašeni. Uspaničili bi se i ukočili u uglu, ne usuđujući se da istraže okolinu i prevaziđu svoj strah, što bi normalni pacovi učinili. Kada bi ih spojili sa nepoznatim pacovom, ili bi paničili ili ispoljavali agresiju. Nisu bili sposobni da sklapaju prijateljstva.

Neki ljudi smatraju uskraćivanje igre mladuncima životinja u naučne svrhe nemoralnim. Ali razmislite o ovome: tokom posljednjih 50-60 godina, našoj djeci neprestano sve više uskraćujemo igru. U školama se odmori skraćuju, domaćih zadataka je sve više a pritisak da se bude uspješan raste. Van škole, sportovi koje organizuju odrasli (koji ne pedstavljaju pravu igru) zamjenjuju spontano igranje. Umjesto da imaju hobije, djeca poslije škole odlaze na časove. Slobodna, nenadzirana igra u komšiluku zamijenjena je “zakazanim igranjem” (Playdates) koje nadgledaju odrasli, uvjereni da treba da intervenišu umjesto da puste djecu da sama riješe svoje probleme. Ove promjene desile su se postepeno i neprimetno, ali su ogromnoh razmjera. Izazvali su ih roditeljski strahovi i porast broja stručnjaka koji neprestano upozoravaju na opasnosti, nestanak bliskih komšijskih odnosa ili uvjerenje da djeca više mogu da nauče od nastavnika i odraslih, nego od druge djece.

Dramatično smanjenje mogućnosti za igru praćeno je jednako dramatičnim porastom mentalnih poremećaja kod djece. Klinička depresija i anksioznost kod djece u SAD češća je 5-8 puta nego 50-ih. Druga istraživanja pokazuju da su djeca izgubila empatiju a da je narcizam u zamahu. Postoje čak i načini da se izmjeri nivo kreatvinog razmišljanja, i istraživanja ukazuju na to da je kreativnost tokom posljednjih 30 godina u stalnom padu kod svih uzrasta. Sve ove strašne promjene koje prate nestanak igre tačno su ono što se može i predviteti, znajući čemu igra služi.

Ne, djeci nije potrebno više škole. Potrebno im je više igre. Ako nam je stalo do naše djece i budućih generacija, moramo preokrenuti užasan trend kome smo svjedoci posljednjih pola vijeka. Moramo djetinjstvo vratiti djeci. Djeci mora biti dozvoljeno da slijede svoje urođene nagone za igrom i istraživanjem, tako da mogu da porastu u intelektualno, društveno, emocionalno i fizički jake i otporne ljude. Kinezi su to konačno počeli da shvataju, a trebalo bi to da shvatimo i mi.

piše: dr Piter Grij

Članak je objavljen na sajtu magazina Independent 21.januara, i tokom posljednjih mjeseci podijeljen je na društvenim mrežama više stotina hiljada puta. 

Dr Piter Grij je profesor psihologije na Bostonskom koledžu i autor knjige “Slobodni da uče: Zašto će oslobađanjem instikta za igrom naša djeca postati srećnija, samostalnija i biti bolji đaci” (‘Free to Learn: Why Unleashing the Instinct to Play Vil Make Our Children Happier, More Self-Reliant, and Better Students for Life’ )

izvor: detinjarije.com