izvor: Politika.rs

Ne, ne treba mi veza... U stvari, evo kako je počelo. Na đurđevdanskoj večeri, već smo bili savladali jagnjetinu (pravo vrijeme da se započne razgovor o politici), uze slovo jedan ugledan mlađi čovjek. Svake godine, kaže, pitam studente – znate li nekog sudiju, advokata, bilo koga, za koga bi se moglo reći da je obilježio srpsku pravnu istoriju. Može i jugoslovensku, nema veze.

Nekako mi je laknulo što nisam pravnik (mada ni pravnici ne znadoše za takvoga), ali pitanje ostade u vazduhu. Stvarno, znam li ja nekoga na vlasti, ili na nekoj važnoj funkciji ko je obilježio srpsku istoriju – svojom čašću, pravednom odlukom, ličnim činom vrijednim pamćenja? I sjetih se, znam, često sam tu priču slušala u detinjstvu.

A priča kaže kako je šezdesetih godina drug Tito posjetio Narodni muzej sa nekim od svojih nesvrstanih prijatelja – beše li to Naser, Burgiba, Hajle Selasije, sad, ne sjećam se, a nije baš ni važno. Uglavnom, gostu se jedna slika jako dopala, pa Tito zamoli direktora muzeja da je zapakuje – da gost ponese kući! Na šta je, priča kaže, direktor muzeja rekao: „Samo preko mene mrtvog”. Priča dalje kaže da je ovaj čovjek kasnije bio tiho smijenjen i da mu se ništa strašno nije dogodilo – da je samo prije vremena penzionisan. A slika – ostala u muzeju, da ne zaboravim najvažnije.

Sva je sreća što sam priču prećutala, ne uključivši se u onaj razgovor o herojima bez mitraljeza i ručne bombe. Jer se kasnije ispostavilo da se priče o direktoru muzeja i „slici za poneti” niko ne sjeća. A nema ni pisanih tragova. Je li to bila urbana legenda, kafanska psihoterapija iz sedamdesetih godina, ko će to sad znati. Ono čega se najviše sjećam jesu razgovori s mojim vršnjacima, u kojima bismo se, uvijek kada odrasli potegnu ovu priču, istog trenutka saglasili da i nije baš tako divno biti direktor muzeja, kad te na tom mjestu čekaju takva strašna iskušenja.

Nedavno se slična tema opet pokrenula. U uskršnjem „Utisku nedjelje”, gdje se pričalo o tome kako se danas ljudi lako odlučuju da sjednu na važna mjesta, uz obrazloženje – kad može onaj (sad sami ovdje upišite ime svog političkog ljubimca) onda mogu i ja. Što bi sve bilo već sto puta viđeno da ne uze riječ Savo Milošević, fudbalska legenda. I održa nam lekciju koju stvarno treba da zapamtimo. Problem je, reče, u sistemu vrednovanja u našoj državi. Što se na pozicijama nalaze ljudi koji apsolutno tu ne treba da budu – ljudi koji su pogrešan primjer, uzor i ideal. I upravo je to razlog da ljudi sebi kažu pa kad on može, mogu i ja. I evo poruke za pamćenje: „Ne, nemoj da gledaš njega, on stvarno ne može ništa. A možda ne možeš ni ti, jer i sam kažeš da taj koga pominješ niti može bilo šta da uradi, niti zaslužuje da bude tu”.

I kud se sada sjetih našeg bivšeg šefa diplomatije, koji će ostati zapamćen po tome što je izradio diplomatski pasoš tašti predsjednika Srbije, a sebe okružio tabloidnim ljepoticama – da bi sada, kako mediji javljaju, postao savjetnik (istog tog) predsjednika! Dok će ga na mjestu šefa diplomatije naslijediti učesnik afere „Kofer”, koja se završila tako što je slučaj sudski zastario...

Dobro, jeste to sve politika. Politika je i to što je naša predjsednica parlamenta promijenila pet političkih partija, što kako kaže nije baš ni važno: „Meni je važno da sam uvijek bila politički dosljedna sebi i da sam znala šta radim”. Šta bi tek bilo da ni sebi samoj nije bila dosljedna ostaće misterija.

Vjerovatno je čista politika i to što je Boris Tadić javno zatražio da se ispita odakle Đilasu imovina. U redu, možda to i jeste politika, samo, ima li politika ikakvog smisla poslije ovoga? Kao što je sigurno politika i to što je uz Nebojšu Stefanovića, titulu najevropljanin za 2013. godinu ponijela lično Milanka Karić (koja je nagrađena za najevropskiji program, baš tako piše u obrazloženju). A mora da je politika i to što je za predsjednika skupštinskog odbora za poljoprivredu imenovan superfinalista ,,Farme” harizmatični Marjan Rističević. Ima li bolnije reforme od ove, razmišljam, i zaključujem da je barem za sada nema.

Što nas vraća na onu poruku, za pamćenje: „Ne, nemoj da gledaš njega, on stvarno ne može ništa. A možda ne možeš ni ti, jer i sam kažeš da taj koga pominješ niti može bilo šta da uradi, niti zaslužuje da bude tu”.