Pripadnici srednje i starije generacije vjerovatno su se često pitali proteklih godina kako je bilo moguće da jedna tako lijepa i ozbiljna država, poput bivše Jugoslavije, ode u krvavi raspad za svega nekoliko dana. Današnji događaji u Ukrajini na najbolji način odgovaraju na to pitanje: niti mnogo veće zemlje od bivše Jugoslavije nisu imune na globalne igre velikih, pogotovo ukoliko unutar njih samih ne postoje preduslovi koji bi garantovali mir i prosperitet.

Ukrajina nije tek neka zemlja, nego teritorijalno najveća država Evrope, odnosno šesta država u Evropi po broju stanovnika (oko 46 miliona ljudi). Kad se jedna takva država raspada na sitne dijelove bukvalno ovih dana, kad je potpuno očigledno da ona nije u stanju da funkcioniše i da njome s lakoćom upravljaju velike sile, ništa bolje se nije moglo očekivati niti od jedne Jugoslavije.

A šta tek reći za jednu malu, siromašnu, podjeljenu i punu mržnje i strahova Bosnu i Hercegovinu? Činjenica je da države koje ne uspiju da pronađu unutrašnji kapacitet za dogovor propadaju kao kule od karata. Primjer Jugoslavije, a nadajmo se ne i Ukrajine, svjedoči da je raspad tih i takvih zemalja strahovit i krvav. S druge strane, neka druga podjeljena društva poput belgijskog, koja takođe imaju brojne unutrašnje probleme, ipak uspjevaju da na razuman način raspravljaju o svim razlikama unutar njih i to omogućuje da se debata unutar društva, ma koliko isto bilo podjeljeno, ipak vodi u granicama civilizovanog i što je najvažnije-mirnog ponašanja.

Srbi, Bošnjaci i Hrvati, stoga, trebaju da uče na ovim primjerima. Imamo i svoje i tuđe modele koji su se pokazali tako kako su se pokazali. Mi svi moramo biti potpuno svjesni činjenice da strane sile, sa nama ovakvima kakvi smo, sutra ponovo zarad svojih interesa mogu da izazovu ozbiljne potrese, a možda čak i novi rat na ovom našem prostoru. Zato je potrebno da shvatimo da je rat apsolutno najgore rješenje, da nas je prošli rat potpuno uništio, da u ratu isplivava na površinu najgori šljam i da poslije rata običnog čovjeka nema nigdje.

Zbog toga, mi se moramo posvetiti strpljivom dijalogu, racionalnim argumentima i ideji da je najvažnije čuvati mir, polako graditi zemlju i povjerenje među narodima i ljudima. Mi smo isuviše mali i siromašni da bi vodili ponovo tuđe bitke. Ne smijemo dozvoliti više našim neodgovornim političarima da nas uvedu u opasne i nepotrebne avanture. Sve je moguće postići dogovorom, i bolje je razgovarati i dogovarati sto godina nego ratovati jedan dan.

Imajući sve navedeno u vidu, jasno je da mi svi trebamo nove politike i nove ideje. Osnovni okvir u našoj zemlji treba biti definisan ključnim tačkama:

• -        Nema nasilnog rješavanja političkih konflikata
• 
  
• -        Ustav i zakon se moraju poštovati dok se ne promjene
• 
  
• -        Ako se već ne volimo, moramo se poštovati

To su elementarne stvari. Naša djeca ne smiju doživiti ono što smo doživili mi i naši očevi i djedovi. Sudbina Bosne i Hercegovine moraju postati mir, tolerancija i razum. Samo tako ćemo biti u stanju da izdržimo teška iskušenja koja ova nemilosrdni svijet i njegove najveće sile nose sa sobom.

Redakcija Frontala