autor: Sara Slijepčević

Nadežda Tomić je na ovom prestižnom takmičenju bila jedini predstavnik Republike Srpske i Banjaluke.

Za dvije godine, koliko trenira kik-boks, ova dvadesetogodišnja banjalučanka osvojila je sedam zlatnih i dva srebrna odličja. Sport ju je, kako kaže, naučio da cijeni i poraze i pobjede.

“Borba u ringu me naučila da cijenim vrijeme prije i poslije borbe. Cijenim svaki svoj uspjeh i  nastojim da pružim mladima primjer "zdravog" života. Naravno, učim iz svakog poraza i nastojim biti još bolja za neke nove pobjede.”

Kik-boks važi za jedan od najgrubljih sportova, ali za Nadeždu je to samo predrasuda. Ona se zahvaljujući treneru Dušku Zoriću i svojim kolegama iz kluba, zaljubila u ovaj sport.

“Naravno, u svakom sportu su moguće povrede, ali što više treniraš, to će ih manje biti. Počela sam se baviti kik-boksom rekreativno u KBK Sveti Georgije Banja Luka u novembru 2012. godine. Na nagovor mog trenera Duška okušala sam se i kao takmičar i započela svoju takmičarsku karijeru u septembru 2013.godine.”

Tomićeva kaže da se kik-boksom bavi iz ljubavi, te da trenutno nema nikakvu finansijsku nadoknadu i da ne postoji način da se bilo kako nadoknadi iskustvo koje je stekla u KBK Sveti Georgije Banja Luka.

“Bavim se ovim sportom iz ljubavi, bez ikakve zarade. Smatram da za iskustvo koje sam do sada stekla i ono što sam proživjela sa KBK Sveti Georgije Banja Luka nema nikakvu materijalnu vrijednost kojom se može zamijeniti. Za sve svoje uspjehe “krivim” trenera Duška bez kojeg ne bih uspjela.”

Uprkos teškoj finansijskoj situaciji u bh. sportu, Nadežda se nada da će ipak jednog dana zarađivati profesionalno se baveći onim što najbolje zna i najviše voli- kik-boksom.

Više ni sama ne zna šta je glavna, a šta sporedna aktivnost, ali kad nije na treningu,  Tomićeva provodi vrijeme na Filozofskom faluktetu gdje studira na odsjeku za Predškolsko vaspitanje. Ne vidi se još uvijek kao vaspitačica u vrtiću, ali kao vaspitač u nekom drugom smislu svakako.

“Planiram da svojim trudom i odricanjem postignem još dobrih razultata, ali i da svoja iskustva iz sporta prenesem na one najmlađe. Naime,želim da posvetim svoje vrijeme trenerskom poslu  da mladima pokažem da slobodno vrijeme može biti zabavno i bezkompjutera i televizora.”

Koliko je posvećena onom što radi govori i činjenica da vrlo rijetko izlazi za razliku od svojih vršnjaka.

“Od kada sam se 100% posvetila kik-boksu, izlasci i gubljenje vremena po klubovima i kafićima me ne zanimaju. Imam nekoliko dobrih drugarica sa fakulteta i prijatelje iz kluba koji su mi kao druga porodica, te slobodno vrijeme provodim s njima.”

Iako bismo na prvu pomislili da je kik-boks muški sport, Nadežda se itekako dobro snašla.

“Nije tako teško biti dama na ”muškom terenu”. Možda ja imam sreće jer sam u klubu u kojem treniram okružena džentlmenima. Oni cijene moj trud i zalaganjeza ovaj sport, a mene poštuju i odnose se prema meni kao sestri i najboljoj drugarici.”