Izvor:Međunarodni radio Srbija

Tim je koristio novi multidisciplinarni model pod nazivom HANDY ("Human And Nature Dynamical"), koji je objedinio stručne analize i procjene globalnih kretanja u mnogim oblastima, od strane naučnika različitih profila : ekonomista, politikologa, istoričara, matematičara, geografa, meteorologa, ekologa, geologa, hidrologa i drugih. 

Podsjećajući na primjere velikih civilizacija iz prošlosti (od Mesopotamije i starog Egipta preko drevne Kine i Indije do Rimske i Hunske imperije), autori navode da su sva ta društva, bez obzira na nesumnjivu kompleksnost, naprednost, sofisticiranost i kreativnost, u osnovi ipak bile krhke i nestabilne istorijske pojave podložne konstantnom ciklusu "rast - stagniranje - kolaps".

 Američki eksperti su došli do zaključka da postoji pet osnovnih faktora koji determimišu stagnaciju i konačni pad : populacija, klima, voda, energija i poljoprivreda. U studiji se navodi da veliki poremećaji u tim oblastima neminovno dovode do ekonomskog i civilizacijskog sloma kada djeluju "udruženo", jer generišu dvije krucijalne pojave na socijalnom planu : iscrpljivanje resursa preko svake ekološki održive granice, kao i preveliku razliku između bogatih i siromašnih slojeva društva.

Ukazujući da su ta dva fenomena imala ključnu ulogu u svim slučajevima nestanka velikih civilizacija u proteklih pet hiljada godina, eksperti upozoravaju da je i aktuelno industrijsko društvo suočeno ne samo sa istim osnovnim problemom nego i sa istim krajnjim ishodom ukoliko u najskorije vrijeme ne bude bilo drastičnih promjena na globalnom planu.

U savremenom društvu, baš kao u svim prethodnim civilizacijama, proizvedeni višak vrijednosti nije ravnomjerno raspodjeljen po svim slojevima i sektorima, nego je kontrolisan od strane uske "elite" koja ne poštuje ni minimum principa pravednosti u raspodjeli - navodi se u studiji. Najveći dio populacije pripada onom sloju koji proizvodi društveno bogatstvo, ali uprkos tome dobija samo mali dio ukupne vrijednosti koji je dovoljan tek za puko preživljavanje ili neznatno iznad te granice. 

To stvara ogromne napetosti u svim strukturama društva i vodi potencijalno nasilnim pokušajima promjena i prevrata, što veoma povećava opasnost od izbijanja sukoba na regionalnom i globalnom nivou. Istovremeno, stepen korišćenja prirodnih resursa je već u današnje vrijeme prešao limit preko kojeg nisu izvodljivi ni efikasno obnavljanje ni neophodan stepen ekološke zaštite, dva glavna faktora koja garantuju minimum ekonomske sigurnosti u narednim decenijama - upozoravaju američki naučnici. 

Oni smatraju da ocjene nekih stručnih krugova da se problem resursa može riješiti efikasnijim korišćenjem tehnologije nisu tačne, zato što tehnološka promjena sama po sebi ne može smanjiti obim "naprezanja" resursa kroz kontinuirano povećanje eksploatacije i potrošnje. Uprkos dramatičnom napretku koji je postignut na planu efikasnosti korišćenja tehnologije u protekla dva stoljeća, povećanje produktivnosti u oblastima poljoprivrede i industrije je sve vrijeme bilo bazirano isključivo na konstantom povećavanju "protoka" i crpljenja dragocenih resursa, a ne na strategiji postepenog smanjenja koja je jedina garancija za njihovu održivost - predočavaju autori studije.

Nakon detaljnog sagledavanja svih aspekata i analize osnovnih faktora, grupa eksperata sa više američkih univerziteta došla je do vrlo pesimističkog zaključka da današnja realnost po mnogim parametrima odgovara onome što je već viđeno u prošlosti i da će čovječanstvu zato biti veoma teško da izbjegne novi globalni civilizacijski kolaps. Ocjenjujući da bi se to moglo desiti relativno uskoro, u vremenskom okviru od samo jedne do nekoliko narednih decenija, autori ukazuju na dva moguća scenarija. 

U prvom slučaju, "elita" nastavlja da uzima najveći dio društvenog bogatstva i podstiče nerazumno visoki nivo potrošnje, što izaziva pojavu gladi, ogroman gubitak radne snage i konstantno duboku recesiju. Kombinovano sa uvijek prisutnim nasilnim tenzijama i sukobima manjeg ili većeg intenziteta, to dovodi do stanja postepenog raspada svih vrijednosti i institucija, pa tako i do konačnog sloma. Drugi scenario je vremenski nešto duži i posebno se odnosi na ulogu kontinuirano velike eksploatacije resursa koja će najteže posljedice imati po siromašne, proizvođačke slojeve društva ; iako faktor nasilja ni tu nije isključen, riječ je o postepenom ali dramatičnom osipanju produktivne baze društva, koju će nestajanje resursa dovesti u bezizlaznu i fatalnu situaciju.

"Elita" će neko vrijeme nastaviti da profitira i sačuvaće svoj položaj bez prevelikih potresa, vjerovatno uz pokušaje sprovođenja nekih ograničenih reformi u sferi podjle društvenog bogatstva ; međutim, nezadrživi raspad nižih slojeva i rastakanje temelja društvenog organizma će od određenog trenutka izazvati i potpuni slom vladajuće "kaste".

U oba scenarija, monopol nad raspodjelom proizvedenog bogatstva je ono što "elitu" neko vrijeme štiti od najtežih posljedica kolapsa globalnih resursa, omogućavajući joj da zadrži privilegije i ponaša se kao da u realnosti nema krupnih promjena. 

Prema mišljenju američkog stručnog tima, upravo taj mehanizam objašnjava kako je bilo moguće da elite nekih prethodnih velikih civilizacija (a ponajprije Maja i Rimljana) budu toliko "slijepe" i nesvjesne nadolazeće katastrofe. Istorija je puna ponovljenih slučajeva odbijanja korjenitih reformi, nespremnosti na podjelu viška vrijednosti i kratkovide politike iscrpljivanja resursa - a u svim tim slučajevima je autističko ponašanje vladajuće kaste bilo generator krize i konačnog sloma.

Primjenjeno na današnje okolnosti, sva je prilika da isti fenomen sprječava i savremeno društvo da krene pravcem pravednije raspodjele i znatno odgovornijeg očuvanja resursa, kao jedine šanse za opstanak čovječanstva. Iako napominju da u današnjem svijetu postoje mnogo snažnije demokratske strukture, znatno veća informisanost stanovništva i bolji načini socijalnog i političkog organizovanja nego u slučaju ranijih civilizacija, autori studije ocjenjuju da to ipak nije dovoljno.

Prvi i osnovni razlog jeste ponašanje elite koja nije u stanju da shvati da socijalne razlike od nekog trenutka postaju prevelike, da narastajući stepen siromaštva urušava cjelokupnu društvenu strukturu i da nerazumna eksploatacija resursa predstavlja destrukciju samog temelja civilizacije. Bez obzira na pokušaje pojedinaca ili grupa da alarmiraju društvo da se cijeli sistem kreće ka neminovnom slomu i da su neophodne korjenite strukturalne promjene, pripadnici "elite" i njihovi simpatizeri će nastaviti da do samog kraja ignorišu sve zahtjeve, ukazujući na navodnu "uspješnost" u prevazilaženju prethodnih kriza i "dokazanu održivost" aktuelnog društvenog modela kao na garanciju da će tako biti i u budućnosti - navodi se u studiji.

Međutim, naučnici ukazuju da najgori scenario ipak nije neizbježan ukoliko budu sprovedene duboke promjene u strukturi društva i modelu ekonomije. To se u prvom redu odnosi na radikalno smanjenje nivoa ekonomskih nejednakosti, znatno pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva i dramatično redukovanje eksploatacije postojećih resursa, koje će biti bazirano na korišćenju obnovljivih izvora i intenzivnom smanjenju rasta svjetske populacije.

Autori studije ukazuju da zadatak nije nimalo jednostavan i da je potrebno preduzimanje znatno šireg spektra mjera kako bi savremena civilizacija postala dugoročno stabilna. Međutim, oni napominju da je sprječavanje potpunog kolapsa postalo imperativ i da navedene mjere moraju biti sprovedene bez odlaganja kako bi čovječanstvo izbjeglo veoma mračnu budućnost. Stručnjaci naglašavaju da je iznad svega važno da najmoćnije svjetske vlade, korporacije, poslovni krugovi, političke elite i finansijske instutucije (ali dijelom i sami "konzumenti") shvate da je dalje održavanje status kvoa neodrživo i da su suštinske promjene više nego neophodne, i to u najkraćem mogućem roku.

Nova multidisciplinarna studija nije prvo proučavanje te vrste, ali širina pristupa na osnovu kojeg su američki eksperti došli do veoma uznemirujućih zaključaka navode nas na dva osnovna pitanja : da li je industrijska civilizacija kapitalističkog tipa uopšte sposobna da bez tragičnih lomova obavi radikalnu transformaciju svoje klasne eksploatatorske strukture, odnosno da li je duboko materijalistička i egoistička psihologija savremenog Homo Sapiensa sposobna da evoluira ka svijesti o mnogo pravednijoj, solidarnijoj, odgovornijoj i moralnijoj zajednici ? Odgovor na ta dva pitanja će ujedno biti i odgovor na dilemu da li ljudska civilizacija, onakva kakvu poznajemo barem prethodnih pet milenijuma, može da računa na iole podnošljivu budućnost - odnosno, da li uopšte i ima budućnost.