piše: Andrea Vuković (preuzeto iz magazina The Srpska Times)

Pa ipak, kako će presuda nekad ipak morati da bude primijenjena, a Ustav BiH raspakovan, dva „ostala“ mogla bi da pokrenu lavinu koja će se obrušiti na suštinu BiH, ne samo na nekoliko članova njenog Ustava i Izbornog zakona.

Lideri političkih stranaka u BiH samo u posljednja tri mjeseca tri puta su se sastajali s evropskim zvaničnicima s ciljem pronalaženja rješenja za primjenu presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“. Uprkos komunikacijskoj kozmetici i porukama o „postignutom napretku“ koje su ispaljivane iz evropskih prestonica, BiH nije ni korak bliže ukidanju diskriminatorskih odredbi iz svog Ustava. Srpske stranke ne pristaju na izmjene koje izlaze iz okvira promjena tek nekoliko riječi u članovima Ustava koji se odnose na izbor člana Predsjedništva i delegata u Domu naroda. Hrvatske i bošnjačke stranke bi nešto dublju promjenu Ustava. Takvi stavovi zauzeti su već 23. decembra 2009. i od tada su betonirani. A BiH ulazi u izbornu godinu i uprkos (neutemeljenim) prognozama da se izbori neće održati, političke stranke već su u predizbornoj kampanji za 5. oktobar 2014. Odstupanje od stavova po pitanju ustavnih promjena teško da bilo kojoj od partija u BiH može donijeti željeni izborni rezultat, a u trenutku kad osim tvrdoglavosti i zaštite nacionalnih interesa drugu realnost malo ko može da ponudi, nijedna partija u BiH neće se odlučiti da zbog tamo nekakvih ljudskih prava zbunjuje svoje biračko tijelo. A sigurni birači su, ipak, najbitniji. Ostali su - građani drugog reda.

U predmetu „Sejdić i Finci“, Sejdić i Finci nisu predmet

I zaista jesu građani drugog reda. Manje je važno što se malo ko u BiH zabrinjavao zbog izjava da je to država dva entiteta i tri naroda, što se jednaka prava za sve odnose samo na neke, što su „ostali“ marginalizovani. Važno je da je Evropski sud za ljudska prava potvrdio da biti čovjek u svijetu nadilazi koncept biti pripadnik neke (etničke) grupe. Fokus na dva ostala zamaglio je ostatak slike – Sejdić i Finci samo su dva čovjeka koji su se do sad sjetili da se s BiH povlače po sudovima, a izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda tek je mali dio pokvarenog mehanizma koji BiH drži u životu.

Pitanje svih pitanja u posljednje četiri godine u BiH – primjena presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv BiH“ – nije samo pitanje potrebe da poslanici (i delegati) u Parlamentarnoj skupštini BiH usvoje ustavne amandmane koji se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Sud u Strazburu presudio je da Ustav BiH krši osnovna ljudska prava.

Član 1. Protokola 12 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji je prekršen nemogućnošću Derve Sejdića i Jakuba Fincija da se kandiduju za delegata, odnosno člana Predsjedništva, propisuje: „Uživanje bilo kojeg prava koje proizilazi iz zakona mora biti obezbijeđeno bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjersko, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s bilo kojom nacionalnom manjinom, vlasništvom, rođenjem ili bilo kojim drugim statusom.“

Istina - presuda u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“ formalno-pravno nalaže isključivo promjenu načina izbora člana Predsjedništva i delegata u Domu naroda. Međutim, primjena presude u Strazburu ne može biti kozmetička promjena, jer će Ustav onda morati kod kozmetičara svaki put kad neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak ne bude mogao da se kandiduje ili bude imenovan na neki poziciju. Sejdić i Finci (i svi drugi ostali) sutra mogu da požele bilo koju poziciju koja se u BiH popunjava po nacionalnom, konstitutivnom ključu. Presuda Suda u Strazburu suštinski se odnosi na koncept konstitutivnosti, koji se po dubini poštuje na svim nivoima vlasti i na skoro svim upravljačkim pozicijama u javnim fondovima i preduzećima. Ovdje se ne radi samo o dijelu Ustava Bosne i Hercegovine koji reguliše način izbora na mjesto člana Predsjedništva i delegata u Domu naroda. Ovdje se radi o temeljima države Bosne i Hercegovine, o pojmu i načelu konstitutivnosti prema kojem tri etničke grupe (naroda) imaju prioritet (svake vrste) nad - ostalim.

Konstitutivnost koja dekonstituiše

Konstitutivnost naroda u Aneksu IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH navodi se na tri mjesta: u preambuli, u dijelu koji se odnosi na imenovanje zamjenika ministara u Savjetu ministara BiH, te u izjavi Federacije BiH o odobrenju Ustava.

„Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine,“ navedeno je u preambuli.

Konstitutivnost naroda u normativnom dijelu Ustava nije ustanovljena kao pravno načelo. Termin konstitutivnosti u samom tekstu Ustava pojavljuje se tek na jednom mjestu i odnosi se na obavezu da predsjedavajući Savjeta ministara imenuje „zamjenike ministara (koji neće biti iz istog konstitutivnog naroda kao i njihovi ministri)“. Jakub Finci i Dervo Sejdić, dakle, ne bi mogli da budu ni zamjenici u Savjetu ministara.

Uprkos tome što koncept konstitutivnosti nije razrađen, Ustav BiH tretira suštinu koncepta konstitutivnosti.  Članovi Ustava BiH koji su već pali pred Evropskim sudom za ljudska prava propisuju da se „Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske“, a da se „Dom naroda sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba)“. U nastavku spornog člana 4, koji se odnosi na Predstavnički dom, navodi se takođe da će „svaki dom...izabrati među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata za predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg“. Dakle, Dervo Sejdić i Jakub Finci mogu da zaborave i na predsjedavanje Parlamentom.

Ali ni tu nije kraj.Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. jula 2000. godine oboreni su dotadašnji članovi Ustava Republike Srpske i Federacije, za koje je Sud procijenio da nisu u skladu s Ustavom BiH i da onemogućuju primjenu koncepta konstitutivnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji BiH. Iz Ustava Republike Srpske tako je izbačen dio preambule koji se odnosi na pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države s drugim državama srpskog naroda, te Član 1. koji je propisivao da je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana. Ustav Federacije morao je da bude promijenjen u prvom članu koji je propisivao da su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni narodi u Federaciji BiH.

Ustavni sud BiH u Odluci o konstitutivnosti priznao je da „u Ustavu BiH nema definicije izraza 'konstitutivni narod', te da posljednja alineja Preambule ne uključuje expressis verbis frazu 'na cijeloj teritoriji'. Pa ipak, u nastavku Odluke navodi se: „Kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode, tj. kao narode.“

I tu priča o konstitutivnosti tek počinje. Nešto manje od dvije godine nakon Odluke Ustavnog suda, uz vrlo posvećenu medijaciju Kancelarije visokog predstavnika u BiH i dva ambasadora, lideri političkih partija (pojedini s napomenama) potpisali su Sporazum o provođenju Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. Uslijedile su dvije(konstitutivne) narodne kuće – Vijeće naroda u Republici Srpskoj i Dom naroda u Federaciji, kvote za sve parlamentarne domove u Srpskoj i Federaciji, vitalni nacionalni interes i procedure za zaštitu, kvote za ključne političke funkcije, kvote za Vladu, kvote za sve druge javne organe vlasti. I tako se u BiH počelo s apsolutnom primjenom koncepta konstitutivnosti.

Međutim, u nekim kvotama negdje usput zaboravljeni su ostali. Tako, na primjer, i Ustav Republike Srpske i Ustav Federacije onemogućuju da predsjednik Republike ili Federacije bude neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, jer oba Ustava propisuju da predsjednik „ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda“, što znači da predsjednik ne može da ima potpredsjednika poput Derve Sejdića i Jakuba Fincija, dvojice nesrba, nebošnjaka, nehrvata - ostalih.

A Sud u Strazburu već je jednom presudio Bosni i Hercegovini zbog diskriminacije nebošnjaka, nesrba i nehrvata u odnosu na Bošnjake, Srbe i Hrvate – ne zato što BiH nije dala Jakubu Finciju i Dervi Sejdiću da budu član Predsjedništva, odnosno delegat u Domu naroda BiH. U Strazburu je tako prvi put zvanično poručeno BiH da su načela na kojim postoji upitna iz perspektive zaštite ljudskih prava. I takokoncept konstitutivnosti naroda, na kojem počinje i opstaje BiH, ugrožava državu Bosnu i Hercegovinu.

Presuda „Sejdić i Finci protiv BiH“ suštinski se ne možeprimijeniti samo promjenama u načinu izbora delegata u Domu naroda ili članova Predsjedništva, ali realno rješenje nije ni promjena Ustava do neprepoznatljivosti u kojem bi većinski narod na prostoru cijele BiH bio dominantan u odnosu na sve ostale. Tako presuda Suda u Strazburu upravo dovodi u pitanje ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine ustanovljen Dejtonskim sporazumom, jer Bosna i Hercegovina krši ljudska prava konceptom konstitutivnosti naroda. A bez konstitutivnosti naroda BiH nije država bez Republike Srpske ili Federacije i – nijeni građanska BiH. Bez konstitutivnosti naroda, nema Bosne i Hercegovine definisane u Dejtonu.

Održivost koncepta konstitutivnosti pokušava se promovisati nizom poruka ohrabrenja iz raznovrsnih domaćih i stranih interesnih krugova – od onih da je to jedino rješenje za BiH do onih da tu nešto možda nije dobro prevedeno. Da li je dobro prevedeno, možda se nikad neće znati, jer više nema šta da se prevodi – BiH nije u posjedu ni originalnog Dejtonskog sporazuma, ni informacije gdje se on nalazi. Sigurno je, međutim, da se koncept konstitutivnosti uglavnom odlično provodi u BiH – od zadatih političkih funkcija do fokus grupa za istraživanje tržišta, mora se obezbijediti ravnopravna zastupljenost konstitutivnih naroda.

I možda ne postoji mogućnost da se neko od ostalih Sudu u Strazburu žali što nije bio dio fokus grupe za istraživanje stavova građana o kvalitetu domaćih proizvoda, ali spisak zatvorenih vrata zbog kojih mogu da se žale i dalje je prilično dugačak. Neizbacivanjem BiH iz Savjeta Evrope i priznavanjem izbora 2010. neka su pravila možda promijenjena. Ipak, nerealno je očekivati da će međunarodna zajednica mijenjati međunarodno pravo zato što BiH ne može da prepozna da su svi ljudi jednaki.

Konstitutivnost naroda koncept je koji narušava osnovna ljudska prava. Ukidanje koncepta konstitutivnosti narodadovodi do toga da BiH ne može da postoji, jer je BiH, i prema Dejtonskom sporazumu, i prema političkoj realnosti, jedino moguća kao složena država dva entiteta i tri (konstitutivna) naroda.