Ovaj profesor u penziji Filozofskog fakulteta u Nišu biće narednog meseca gost Košarkaškog saveza Beograda koji će 90 godina košarke u Beogradu i Srbiji obeležiti u Osnovnoj školi „Kralj Petar I“, u čijem dvorištu je Vajlend održao prvi kurs košarke početkom jeseni 1923.

Srpska i jugoslovenska košarka za svoj razvoj poslije Drugog svjetskog rata mnogo duguju – ma koliko to zvučalo apsurdno – upravo tom ratu, imajući u vidu to da je košarka u Srbiji, a posebno u Beogradu, procvjetala za vrijeme okupacije.

Pored Prvenstva Beograda, koje se igralo od proljeća 1942. do proljeća 1944, uglavnom na Tašmajdanu i na Kalemegdanu, košarka se razvijala i kroz djelovanje Nacionalne službe koja je taj sport donosila u mnoga srpska mjesta. Tako je stigla i do radnog logora u selu Skela kod Obrenovca u kojem se na prinudnom radu nalazio i Aleksandar Kerković.

-Prvi put sam košarku vidio 1942. – sjeća se Kerković, rođen 2. maja 1922. - Nijemci su me uhvatili i odveli na prinudni rad u selo Skela. Radili smo kao zarobljenici, kopajući na nasipima oko Save. Jednoga dana se pojavio Miodrag Mija Stefanović i predstavio se kao instruktor za sport. Došao je kao referent iz Beograda. Nosio je neku tablu i obruč. Niko nije htio da igra košarku a mene je uzeo pošto sam bio visok 190 cm. Objašnjavao mi je šta je košarka i onda sam se zainteresovao za nju.

Mija Stefanović, potonji šurak dugogodišnjeg generalnog sekretara Svjetske košarkaške federacije (FIBA) Bore Stankovića, tada je bio jedan od najangažovanijih košarkaških misionara u Srbiji. U to vrijeme (1942-44) u Beogradu je igrao za SK 1913, bivšu Jugoslaviju. Poslije rata se našao u prvoj, šampionskoj generaciji Crvene zvijezde, a zatim je postao odličan sudija i dijelio je pravdu na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Pored njega bilo je još niz demonstratora košarke koji su za vrijeme okupacije širili taj sport. Jedan od viđenijih Pavle Kostić, kapiten prve generacije Partizana, preminuo je prošlog ljeta, ispraćen od svih onih koji su mu se divili i kao ginekologu i kao čovjeku, ali izostale su košarkaške počasti.

-Pamtim dobro taj dan kad je u Skelu stigao Mija. Malo ko je bio u stanju da ga sluša jer smo pocrkali od gladi i žeđi – nastavlja Kerković. – Lopta se dodavala iz ruke u ruku, nije mogla da se vodi po travi. U logoru nismo pripadali Nijemcima već našima koji su sarađivali s okupatorom. Nijemci su nas uhvatili i predali srpskoj policiji i Nedićevcima. Sa mnom u logoru bilo je mnogo Čačana, među njima i književnik Branko V. Radičević i akademik Zoran Maksimović. Inače, poslije rata sam sa Mijom Stefanovićem postao drug, kad smo kao prva generacija studenata na DIF-u bili kod Bore Jovanovića, prvog šefa katedre za košarku. Kada sam posljednji put vidio Miju, 1. aprila 1998, potpisao mi se na jednom listu papira, što i danas čuvam kao neku vrstu potvrde, gdje piše da je „Aleksandar Kerković bio jedini polaznik iz Čačka na košarkaškom seminaru u Skeli 1942“.

Kerković je poslije prebačen u radni logor u Smederevskoj Palanci gdje je ostao do kraja novembra 1944.

-U Smederevskoj Palanci, u radnom logoru, koji se zvanično zvao Zavod za prinudno vaspitanje omladine, predložio sam upravniku, koji je volio sport, da napravimo igralište za košarku. Tako da sam u neku ruku donio košarku u taj grad. Isto je i sa Čačkom u koji sam se vratio poslije oslobođenja, krajem 1944. U fabrici hartije podigao sam prvo košarkaško igralište, ali radnicima se nije svideo novi sport.

Profesor Aleksandar Kerković, koji je osnovnu i srednju školu završio u Čačku, univerzitetsku diplomu je stekao na DIF-u u Beogradu. Njegov prvi ozbiljniji rad, kako sam kaže, bio je „Tretiranje fizičke kulture u listu Politika od 1945. do 1965“. Doktorsku disertaciju „Fizička kultura i slobodno vrijeme“ odbranio je na Filozofskom fakultetu u Nišu. Zato danas, na devet godina od „stotke“, ističe da je „živi primjer šta čovjek treba da radi u slobodno vrijeme da bi dočekao duboku i lijepu starost“ („Imam prostatu dječaka od deset godina, doktori se krste“!).

Iako je napisao 26 knjiga i dobio više prestižnih priznanja, naglašava da je najponosniji na svoju pionirsku ulogu u slavnoj čačanskoj košarci. Predvodio je tim Borca koji je početkom ljeta 1945. odigrao prvu zvaničnu utakmicu u istoriji tog kluba, kada su u Kragujevcu savladali Zastavu sa 16:14. Bio je to prvi korak u stvaranju košarkaške sile kraj Morave, koju je silom učinio Radmilo Mišović, idol Dragana Kićanovića i Željka Obradovića.