autor: Frontal (b.mihajlovic@frontal.ba) 

Razlike između Zakona o radu koji je na snazi i radnog teksta „novog“ Zakona o radu su suštinske prirode i ogledaju se u nekoliko instituta, koji su sama srž prava i obaveza radnika u sistemu rada.

U radnom tekstu Zakona pravi se nevjerovatan zaokret u odnosu na kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore, koji imaju prioritet i osnovni su akt, poslije Zakona o radu, kojim se uređuju prava i obaveze iz rada i po osnovu rada. Pravo na uređivanje odnosa prenosi se na pravilnik o radu, kojeg samostalno donosi poslodavac, pa čak i bez mogućnosti da sindikat da svoje mišljenje na prijedlog pravilnika.

Dakle, umjesto, kako je to sada regulisano, kolektivnim ugovorom kojeg, zavisno od nivoa, potpisuju tripartitno Vlada RS, Savez sindikata RS i Unija udruženja poslodavac RS, odnosno granski sindikata i granska udruženja poslodavaca, prava i obaveze radnika, od kojih su neka samo navedena u radnom tekstu Zakona, moći da propisuje poslodavac sam putem pravilnika o radu.

Radnici, odnosno sindikati, kao njihova udruženja, neće imati mogućnosti da na bilo koji način utiču na svoja prava.

1. Prava i obaveze radnika u skladu sa odredbama Zakona o radu, koji je na
snazi, u suštini su uređena Opštim kolektivnim ugovorom koji je tripartitno dogovoren i potpisan od strane sva tri partnera Vlade RS, Saveza sindikata RS i Unije udruženja poslodavaca RS.

Opštim kolektivnim ugovorom propisana su, između ostalog, sva materijalna davanja radnicima i to:

• Osnovna plata (koeficijent za svako radno mjesto puta cijena rada) uvećana za 0,50 % za svaku navršenu godinu radnog staža.
• Uvećanje osnovne plate najmanje za :
- po osnovu rada noću za 35%;
- po osnovu prekovremenog rad za 30%;
- za rad na dane državnik praznika za 50%.
• Naknada za topli obrok u visini 50% najniže plate - sad je to 185,00 KM;
• Terenski dodatak prilikom rada na terenu, 10% na osnovnu platu;
• Regres za korišćenje godišnjeg odmora, najmanje tri cijene rada;
• Naknada troškova prevoza kod dolaska i odlaska sa posla, u visini prevozne karte;
• Otpremnina prilikom odlaska u penziju, tri plate radnika;
• Otpremnina i otkazni rok u slučaju otkaza po zahtjevu poslodavca, a otpremnina se kreće od 30% od plate radnika za svaku godinu rada, za dvije godine rada i 30 dana otkazni rok, do 50% od plate radnika za preko 30 godina rada uz otkazni rok od 90 dana.
• Naknada u slučaju smrti radnika ili člana uže porodice, najmanje tri, odnosno dvije prosječne plate u RS;
• Plaćena odsustva po nekoliko osnova i sl.

Stupanjem na snagu novog Zakona o radu radnik gubi sva ova prava, jer stupanjem na snagu Zakona o radu, prestaju da važe Opšti i svi posebni (granski) kolektivni ugovori. Primjera radi, a imajući u vidu prosječnu starosnu strukturu radnika, svim radnicima bi automatski bile smanjene plate od 10 do 15% samo po osnovu gubitka prava na uvećanje plate za radni staž.

2. Za radnike je najznačajnije pitanje plata i sasvim opravdano traže i očekuju da, kao i radnici u bilo kojoj drugoj državi, imaju mogućnost da putem svog sindikata, kroz kolektivnog pregovaranja dogovaraju visinu plate. Međutim, radnim tekstom Zakona je propisano da radnik ima pravo na platu u skladu sa opštim aktom (a to je Pravilnik o radu) i ugovorom o radu, a da uopšte nije utvrdio šta je plata, šta je osnovna plata, da li se radniku isplaćuje bruto ili neto plata, i sve to može poslodavac da reguliše samostalno pravilnikom o radu na kojeg radnik uopšte nema uticaja.

Poslodavcu je ostavljena mogućnost da samostalno, određuje uvećanje plate za prekovremeni rad, rad noću, rad na državne praznike i sl. Zato nije ni čudno što poslodavci traže da se poveća dužina prekovremenog rada sa 150 na 180 sati + još 50 sati, navodno, ukoliko to radnik želi.

3. Zasnivanje radnog odnosa i u ponuđenom radnom tekstu ostaje kao i ranije na neodređeno i određeno radno vrijeme. Međutim, uvođenjem po prvi put, privremenog zapošljavanja putem Agencija za privremeno zapošljavanje koje ustupaju (iznajmljuju) radnike drugim poslodavcima, ugovor o radu na neodređeno vrijeme gubi svaki smisao. Nema sumnje da će se poslodavci, po pravilu, opredijeliti za iznajmljivanje umjesto zapošljavanje radnika na neodređeno vrijeme.

4. Davanjem mogućnosti poslodavcima (kroz radni tekst Zakona) da samostalno utvrđuju visinu otpremnine i otkazni rok prilikom otkaza , radnici koji rade duže (stariji radnici) će sve češće dobijati otkaz, a mlađi radnici će biti angažovani putem Agencija, a to znači bez sigurnog radnog odnosa, privremeno, na određeno vrijeme, bez bilo kakve perspektive. Na ovaj način ugovor o radu na neodređeno vrijeme će se u praksi u potpunosti izgubiti.

5. Po sadašnjim propisima prije otkaza ugovora o radu, zbog povrede radnih obaveza, poslodavac je dužan da provede disciplinski postupak, a radnik ima pravo na odbranu i pravo da ga zastupa sindikat, koji ujedno daje i jednog člana disciplinske komisije. Predloženim tekstom zakona radniku se otkazuje ugovor o radu bez disciplinskog postupka, a svoje pravo može tražiti samo putem suda.

6. Rokovi za obraćanje sudu su znatno skraćeni i to umjesto jedne godine kako je to sada regulisan, po radnom tekstu radnik, ukoliko traži zaštitu svojih prava, sudu se mora obratiti u roku od tri mjeseca, a sva prava mu zastarjevaju za šest mjeseci, umjesto kako je to sada propisano za tri godine .

7. Godišnji odmor je sa sadašnjih 18 povećan na 20 radnih dana, ali ne postoji uvećanje godišnjeg odmora za jedan dan za svake tri godine navršenog radnog staža, kako je to sada propisano Opštim kolektivnim ugovorom, pa su prava i po tom osnovu smanjenja.

8. Opšti kolektivni ugovor, ukoliko se uopšte potpiše, odnosiće se samo na one poslodavca koji su članovi Unije udruženja poslodavaca RS, a ne na sve poslodavce i radnike u RS kao što je to do sada.

Na ovaj način radnici u Republici Srpskoj neće imati ista ni osnovna prava, što nije zabilježeno u radnom zakonodavstvu uopšte, i sva prava će zavisiti isključivo od volje poslodavaca .Kako ne postoji ni jedna zvanična evidencija o članovima Unije udruženja poslodavaca RS koju vodi državni organ, to su mogućnosti zloupotrebe izuzetno velike i svaki poslodavac može reći da nije član udruženja i da se na njega kolektivni ugovor ne odnosi.

Nasuprot njima svaka sindikalna organizacija obavezno se upisuje u registar koje vodi Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS, tako da se u svakom momentu može utvrditi da li je i gdje osnovan sindikat.

Pored toga, po radnom tekstu Ministar rada može odlučiti da se kolektivni ugovor, u dijelu koji se odnosi na plate i naknade plate ne primjenjuje na pojedine poslodavce, koji imaju poteškoće u poslovanju, i udruženja poslodavaca. Kolike plate će isplaćivati ti poslodavci nije predviđeno. Vjerovatno neće biti obavezni isplaćivati plate.

9. Ono što je ostalo u radnom tekstu zakona je porodiljsko odsustvo u trajanju 12 mjeseci i plaćeni dnevni odmor (plaćena pauza). Međutim, naknada radnicama za vrijeme porodiljskog odsustva je prosjek plata isplaćenih u poslednih 12 mjeseci, a ne tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva kao što je to sada. Poslodavci izričito traže smanjenje trajanja porodiljskog odsustva ili da im naknadu u bruto iznosu plaća Fond dječije zaštite RS. Da bi Fond mogao vršiti bruto isplate moralo bi doći do povećanja doprinosa, što je u ovom momentu nezamislivo. Iz tog razloga neminovno bi došlo do skraćenja roka za porodiljsko odsustvo.

Izričit zahtjev poslodavaca je da pauza ne ulazi u radno vrijeme, odnosno da ne bude plaćena.

Imajući u vidu cjelokupan radni tekst Zakona o radu može se zaključiti da je poguban za radnike i da bi ih, ukoliko bude usvojen, pretvorio u najamne radnike koje poslodavci iznajmljuju pod uslovom i na način kako to sami odrede.