Izvor:Moja Hercegovina

Angelina Anđelić ima 77 godina. Ona bi vjerovatno bila sasvim obična baka, poput onih koje svakodnevno srećete na ulici, da nije do sada učestvovala na 17 ultramaratona od po 24 sata, na kojima je prosječno istrčavala preko 100 kilometara, ali i na mnogo drugih kraćih trka i maratona.

Iako je kasno počela da se bavi trčanjem do sada je osvojila 35 pehara, kao i mnogo diploma i medalja.

Počela sam da trčim u 55. godini života. Tad sam se priključila društvu Šri Činmoj, koje je i organizovalo nedavno održani ultramaraton na Ušću. Jedna prijateljica doktorka mi je predložila da idemo na predavanje o meditaciji. Počela sam time da se bavim i dopalo mi se. Onda mi je ona rekla da, ako namjeravam da se bavim duhovnošću, moram da brinem i o tijelu, jer tijelo je hram duše – počinje svoju priču Angelina.

Prvo je, kaže, počela da trči u Čuburskom parku na 100 metara. Cilj je bio istrčati ih nekako. Kada je tu distancu savladala, počela je da povećava dužinu na 200, pa na 500 metara. Ubrzo je uslijedila i prva trka na pet kilometra, a onda i prvi maraton.

Pošto je maraton bio vremenski ograničen zamolila je organizatore da je sačekaju da završi trku. Tako je Angelina postala maratonac, ali i počela da putuje na trke širom svijeta. Posjetila je Skoplje, Niš, Novi Sad, Rim, ali i u Njujork.

Pošto je „apsolvirala“ maratone riješila je da se oproba i u ultramaratonu. Trkačko društvo kojem se priključila organizovalo je ultramaraton na Ušću, a riješila je odmah da proba s trčanjem na 24 sata.

Iako možete da trčite i na šest i na 12 sati, počela sam s trčanjem na 24 sata, nekako mi je tako lakše. Najviše sam istrčala 111 kilometra. Unuka mi je poslije posljedenjeg ultramaratona u šali rekla da sam je osramotila jer sam istrčala samo 92, dok sam prošle godine uspjela da savladam 102 kilometra. Naravno, ne trčim sve vrijeme. Kad se umorim , malo prošetam. Tokom trčanja me ništa ne boli, samo mi ponekad tabani bride. Valjda mi poručuju da im je dosta – objašnjava Angelina.

Reakcije među njenim vršnjacima i komšijama su podjeljene. Neki je hvale i dive joj se zbog njene vitalnosti, dok joj se drugi smiju. Ipak, na stazi najviše iznenađuje tinejdžere koji joj, kako kaže, često ne vjeruju da je ona “stvarno baka”.

Dan započinje laganim vježbama, nakon kojih slijedi doručak, pa trčanje.

Ne trčim svakog dana, obaveze mi to ne dozvoljavaju. Volim da trčim na Ušću i u Hajd parku, a obično počnem da trčim već od kuće. Učestvovala sam na 17 ultramaratona, ali i mnogo drugih trka i maratona. Osvojila sam 35 pehara, ali naravno, nisam uvijek prva – dodaje ova ultramaratonka.

Angelina je učiteljica u penziji. Rodila se u Bosni, u selu Međaši kod Bijeljine, a u Beograd je došla šezdesetih godina prošlog vijeka.

Kad neki ljudi odu u penziju obično razmišljaju šta mogu da rade, čime mogu da se bave. Volim da sam pokretna i aktivna, pa sam izabrala da trčim. Trčanje me održava. Govorim svima da tijelo zarđa ako samo sjediš i ne pokrećeš ga. Ne kažem da moraju svi da trče, ali mogu da šetaju ili rade nešto drugo. Kad se poslije trčanja istuširam, nekako kao da se oslobodim svih toksina. Onda kao da oživim i mogu da radim šta god hoću – kaže Angelina Anđelić.