Darvinizam – (r)evolucija

Do pojave Darvina svijet je bio nepromjenljiv i tačno programiran. To je značilo da sve vrste na Zemlji postoje u istom obliku još od stvaranja svijeta. Tvorac ga je napravio po određenom obrascu: na vrhu je Bog, zatim slede anđeli, čovjek i tako redom. Ostali živi svijet poređan je po određenoj ljestvici. Viktorijanci su vjerovali da je Bog odredio ovakav prirodni poredak gdje u statičnoj ravnoteži svako biće ima svoje mjesto. Ali, da isto važi i za ljudsko društvo – zato je bogataš u zamku, a siromah napolju. Bog je stvorio i jedne i druge i predodredio im mjesto s koga ne mogu niti smiju da se pomjeraju.

Godine 1859, kao grom iz vedra neba pojavila se Darvinova teorija evolucije putem prirodnog odabira. Ona je potpuno poremetila zamisao o utvrđenom prirodnom poretku. Darvinov svijet bio je sasvim drugačiji – u živahnim, neprekidnim promjenama, u takmičenju jedinki i borbi za opstanak. Sve se stalno pomjera, okruženje se mijenja, vrste se prilagođavaju. Ali, ova u biti biološka teorija poprimila je sveopšti značaj. Postala je i ostala i političko pitanje, uzdrmala temelje vjere.

„Darvinov buldog” – Tomas Haksli, engleski biolog i publicista, bio je glavni branilac evolucije. Iako je „Porijeklo vrsta” bio bestseler (u konkurenciji i s delima Čarlsa Dikensa, Džona Stjuarta Mila i drugih), godine koje su uslijedile bile su za Darvina ne samo najbolje već i najgore. Hakslijeva podrška dobro mu je došla. Neustrašivo je ulazio u polemike s protivnicima darvinizma, a najpoznatija je ona s oksfordskim biskupom Vilberforsom koji je napisao: „Ako je neko spreman da svoje porijeklo izvede preko majmuna kao svog djede, da li će biti voljan da ga prihvati i s babine strane?” Haksli mu je odgovorio da bi radije prihvatio da vodi porijeklo od majmuna nego od biskupa.

Darvinove nepoznanice:

Odakle dolaze nove osobine?

Bez pojave novih osobina u genetskom rezervoaru ne bi bilo ni prirodnog odabiranja, jer ne bi imalo šta da se odabere. Evolucija bi prestala. Međutim, tek je u 20. vijeku postalo jasno da nove osobine potiču od mutacija. 

A šta izaziva mutacije? Najprije se mislilo da su zračenje i hemijske supstance njihov najvažniji uzrok. Danas se zna da najviše mutacija nastaje zbog grešaka prilikom kopiranja DNK. Ozračivanje će takođe izazvati mutacije, ali će one biti kratkog vijeka jer će toliko oštetiti ćeliju da će biti brzo uklonjene.

Za preostale mutacije prirodno odabiranje nije cijela priča. Učestalost mutacija može da raste i opada, čistom srećom, i da se geni prenose na slijedeću generaciju posredstvom slučaja (eng. genetic drift). Iako ovi geni nisu najbolji, ipak mogu da se ugrade. 

Ostalo je pitanje da li postoje i takozvane adaptivne mutacije – mutacije koje su rezultat „svjesnog” odabiranja organizma kako bi mogao da preživi. Naime, u jednom ogledu je pokazano da su se iz soja bakterija koje nisu mogle da prerađuju mliječni šećer laktozu (jedini izvor hrane), poslije izvjesnog vremena pojavile jedinke koje su to mogle (kao da su znale šta treba da rade). Pojedini stručnjaci smatraju da su adaptivne mutacije moguće, ako se prihvati kvantna priroda tokova u DNK. Takozvana kvantna evolucija bila bi posljedica mutacija koje se odigravaju poslije kolapsa superpozicije stanja u oblik koji je „najbolji” za ćeliju.

Kako se naslijeđuju osobine?

Prirodno odabiranje je proces koji izdvaja najpovoljnije crte koje se onda prenose s roditelja na potomstvo. Poznat kao naslijeđe, to je postupak kojim svako živo biće naslijeđuje osobine svojih roditelja. Darvin je veoma malo znao kako se to odigrava. On je zamišljao da različiti dijelovi organizma stvaraju „gemule” koje prenose osobine na sljedeću generaciju. Darvin je pogriješio jer nije poznavao genetiku – što nije čudno jer je niko nije bolje upoznao sve do početka 20. vijeka.

Danas znamo da se osobine prenose „česticama” genetskih podataka, genima, a da su podaci smješteni u DNK. Geni su uputstva koja čine svakoga onim što jeste.

Kako je nastao čovjek?

Kad je Darvin prvi put objavio svoju teoriju evolucije, većina ljudi je vjerovala da je Bog stvorio čovjeka po sopstvenom liku. Darvin je bio svjestan toga i posljedica koje će izazvati njegova teorija. Tim prije što tada nije bilo mnogo fosilnih ostataka koji bi mogli da potvrde teoriju da potičemo od jedne vrste majmuna. Doduše, ostaci neandertalca otkriveni su prije objavljivanja njegove teorije 1859. godine, ali je tek s otkrićem čovjeka s Jave, 1891. godine, počela da se nazire nova priča o čovjekovoj prošlosti. Danas postoje fosilni ostaci stari pet i šest miliona godina. Tehnika određivanja starosti pomoću radioaktivnog ugljenika i napredak genetike omogućili su naučnicima da tačno utvrde kad su se, zašto i kako odigrale neke promjene prilagođavanja. Ali, ima više činjenica koje su i danas nepoznate. Na primjer, ne postoje čvrsti fosilni ostaci koji bi objasnili kako se i zašto čovjek uspravio na dvije noge.

Kako je nastalo oko?

Kakva je svrha polurazvijenog oka? To je krunsko pitanje kreacionista ili bilo koga ko ne vjeruje u postepen tok promjena, u evoluciju. (Druga strana ima slično pitanje: ko je stvorio Tvorca?) Oko je svakako zagonetka. Ono je meko, pa je teško očekivati da se nađu fosilni ostaci. Za razliku od drugih organa, izgleda da ima samo jednu ulogu. Složenost oka navodi na pitanje kako je moglo da nastane putem prirodnog odabiranja. Darvin nije imao odgovor. Kasnije su biolozi u životinjskom svijetu otkrili mnoštvo organa za vid različite složenosti – od jednostavnih dijelova osjetljivih samo na svjetlost, do složenih, sličnih našem. Genetika je u međuvremenu otkrila gene koji mogu da isključe vid. Smatra se da je oko ribe moglo da se razvije poslije 40.000 generacija (otprilike, za isto toliko godina).

(Frontal)