Sebi je odredila da svakog radnog dana od devet do 14 časova bude u kancelarijama upravne zgrade gdje sređuje, čuva i izdaje dokumentaciju neophodnu radnicima koji odlaze u penziju. Posljednju platu primila je prije skoro deset godina. Honorar po ugovoru o djelu čeka 28 mjeseci i više mu se i ne nada. Do prije godinu dana je živjela od penzije svog pokojnog oca. Sada radi „sve i svašta“ da bi preživjela, ali od svog „Graditelja“, koji je duže od decenije u stečaju, ne odustaje, pišu Novosti.

- Radim malo zbog sebe, da ne bih bila sama u kući, ali i zbog bivših kolega koji ne bi mogli da odu u penziju bez neophodne dokumentacije i pomoći - objašnjava pedesetosmogodišnja Mirjana Milićević.

U „Graditelju“ je nekada radilo oko 1.700 ljudi i sigurno dva puta toliko sezonskih radnika. Gradilo se širom bivše Jugoslavije, a zaposleni su „trbuhom za kruhom“ morali da odlaze i u inostranstvo. Od nekadašnje slave ostala je samo zgrada u centru grada na čijem je trećem spratu bila uprava preduzeća. Vlaga, buđ i slojevi prašine caruju na oko 1.000 metara kvadratnih. U dugom nizu kancelarija, na čijim vratima još uvijek stoje natpisi ko bi trebalo da je iza njih, ostaci nekadašnjeg života. Namještaj dizajniran po ranijoj modi nagrizao zub vremena, u starim limenkama od sokova i piva poređane olovke od kojih tek po neka radi. Na kraju hodnika u ogromnoj kancelariji direktora televizor godinama nije uključen. Na zidovima kalendari godina koje su za nama. Na ormarima nalepnice koje podsjećaju na vrijeme rađanja višestranačja. Papiri razbacani po podu, u ogromnim saksijama odavno nema cvijeća, ali u nekoliko kancelarija je sve pod konac. Mirjana ih održava jer je u njima smjestila trajnu dokumentaciju o uplaćenim doprinosima Fondu PIO.

- Sve je tu pregledano, klasifikovano, sređeno i dostupno. To je dokumentacija koju će jednom neko, kada ja ne budem mogla da dolazim, da preda Istorijskom arhivu. Nema dana da neko od bivših radnika ili članova njihovih porodica ne dođe i ne zatraži pomoć - ističe Mirjana.

- Ovdje je nekada bilo kao u košnici, a sada je moj „Graditelj“ pustoš - sa tugom konstatujue Mirjana.

Tu je stekla 26 godina radnog staža. Bila je prva žena magacioner u građevinskoj firmi gde su ranije dominirali muškarci. Mijenjala je radna mjesta, ali je svakom bila posvećena kao prvom i ostajala je vjerna „Graditelju“. Danas za nju nema posla. Još dvije godine pa će u starosnu penziju ako država ne promijeni uslove.

- Često pomislim da počnem da se bavim politikom, jer danas samo tako možeš da nađeš neki posao, da radiš i zaradiš. Međutim, nisam ja za to. Ne znam da jedno mislim, drugo pričam, a da treće radim - priča Mira, koja žali zbog toga što niko nije kažnjen za uništavanje preduzeća, jer bivšim direktorima je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja i „pojeo vuk magarca“.

- Eto, niko nije kriv što su mnogi naši radnici ostajali na ulici bez povezanog radnog staža, što se imovina preduzeća rušila kao kula od karata i topila kao led, što je uništena firma kakva se samo poželjeti može - ogorčena je Mirjana, koja za svoje kolege radnike uvijek ima blagu riječ i reč utjehe. Ona se čudi interesovanju medija jer misli da ne radi ništa neobično.

- Evo baš sada je bila žena pokojnog kolege kome nije upisan cijeli radni staž zbog čega je njena porodična penzija manja od realne. Kad to budemo ispravili, moći će da se nada kojem dinaru više, a meni će ostati to da sam nekome pomogla - skromna je Mirjana.

A svi oni kojima je pomogla zahvalni su joj beskrajno.

- E kad bi ovi državni službenici bili kao naša Mira - dobacila nam je žena koju susrećemo na izlasku iz zgrade.

(Novosti/Frontal)