Iz knjige Rat i djeca Kozare, autora Dragoje Lukića 
I LICE KOZARE

Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“

Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika. {14}

U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

Kozara je postojbina čudesnih ljudskih sudbina. Osvajači su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i biča. U tom dugom i strahotnom rvanju goli život Kozarčanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijeće na vjetrometini.

Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.

Kozara, to je onaj kutak naše zemlje omeđen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oči.

Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strašna. I žrtve Kozarčana bile su tolike da nikada nisu tačno izbrojane.

Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, preživjela je ustaški pokolj: „U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: 'Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“

Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.

Da bi uništio partizanski odred i čitavo područje očistio od stanovništva, koje je u cjelosti bilo uključeno u narodnooslobodilačku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.

Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanović“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, žena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i počela je nezapamćena bitka.

Narod se povlačio ispred fašističke najezde pod okrilje Kozare i zaštitu partizanske vojske.

Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoružanom narodu.

Nijemci i ustaše masakrirali su u dolini rijeke Mlječanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo.

Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Šargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta: u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“

Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“

Nikakvi zločini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljeće 1942, kad je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, u samom središtu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.

Tada su hroničari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovališta u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemački, italijanski i ustaški generali, pod komandom feldmaršala Kajtela, i dugo vijećali nad ratnom kartom Kozare.

Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj, 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u štabu komandujućeg generala Badera u {18} Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni živo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora što prije da bude likvidirana radi čuvanja njemačkih vojno-privrednih interesa“.

Taj dan, 10. jun 1942, Kozara neće nikad zaboraviti.

Po njemu i danas Kozarčani računaju vrijeme, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko-ustaške ofanzive.

Nezapamćena bitka trajala je dvadeset pet dana i noći. U njoj su se istopile partizanske snage, čitave čete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.

Ali, Kozara nije pala.

„Gusta pomrčina pritisla je naše položaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadača privukao se kroz gustu travu i žbunje do naših redova. Partizani su hvatali za cijevi naših mitraljeza prije nego što su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i nečujno. I tada je otpočelo ono najstrašnije, što je svakome od nas sledilo krv u žilama. Muškarci, žene i djeca sa neshvatljivom upornošću nasrnuli su na naše položaje. Bio je to pravi pakao i čudim se kako smo izdržali. Partizani su čak i na borna kola išli sa bombama i puškama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruča na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemačke pješadijske divizije.

Kada je neprijatelj poslije proboja obruča, uvidio da ne može uništiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.

Kada je potpuno opustošeno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljačka po zapovijedi Pavelića i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvučeno je sa područja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metričkih centi žitarica.

Njegove oči govore: da niko živ s njim ni do logora nije stigao.

„Ko li će ove godine kositi, ko li će cure prositi?“ — Skender Kulenović: „Stojanka majka Knežopoljka“.

U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.000 djece.

Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradišku, Jasenovac.

Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:

„Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.“

Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.

Knjige o Kozari bilježe 49.755 imena onih koji su se borili, koji su poginuli, koji su nestali pod stravičnim žrvnjem Hitlerovog i ustaškog terora.

Na Kozari nema majke koja nije otpremila sina ili kćer u borbu, niti porodice koja nije nikog izgubila. Svaki četvrti Kozarčanin pao je u borbi za ljepša svitanja. U te temelje Kozara nije mogla ugraditi ništa vrijednije, ništa uzvišenije.

Uprkos masovnim stradanjima na ovoj planini i njenim obroncima, uprkos masovnim ubijanjima po mnogim ustaškim i njemačkim logorima, Kozara je ostala gordi simbol neustraživosti svoga naroda.

Ratovi počinju i završavaju se suzama. Prvi i poslednji povoj ove bebe sa Kozare bio je u ustaškom logoru.

(Frontal)