Nije se zadržao  dugo na frontu i lukavo bježi. Nakon povratka u rodno mjesto počinio je dva ubojstva za koja je kažnjen kaznom zatvora. Ubrzo je pobjegao iz zatvora u šumovita područja. Tamo je upoznao razbojničku družinu Kolo gorskih tića i vođu Božu Matijevića.

Ubrzo nakon dezerterstva, ubio je čoveka koji se udvarao njegovoj djevojci. Kada mu je lokalni knez zaprijetio da će ga uhapsiti, Čaruga ga je proglasio za izrabljivača naroda i ubio. Na kraju je ipak lišen slobode, osuđen je na četiri godine robije u Zemaljskoj kaznionici u Sremskoj Mitrovici. U kaznionici nije tretiran kao dezerter i ubica, već kao običan kriminalac, iz čega je slijedio blaži zatvorski tretman. Čaruga je uspio da pobjegne kada je jednog dana doveden u zgradu opštine da cijepa drva. Vratio se svom domu, ali je bio nepoželjan u svom selu, pa je počeo da živi u šumama. Tu se sprijateljio sa razbojničkom grupom Kolo gorskih tića, pod vođstvom Bože Matijevića (zvanog Crveni Božo). Grupu su uglavnom činili dezerteri, a koji su se svi gnušali bogatih slavonskih seljaka i pljačkali ih bez milosti pod izgovorom borbe protiv kapitalizma, a takođe se nisu ustezali da ubijaju ljude.

Vođen idejom državnoga prevrata s bandom je pljačkao bogate porodice, zanatlije i privrednike mahom njemačkoga, jevrejskog i hrvatskoga porijekla. Ubrzo je preuzeo vodstvo družine. U narodu nižega staleža, siromašnom seljaštvu, obožavan je. Gotovo je doveden do kulta ličnosti. Prema opljačkanima siromašnije seljaštvo je osjećalo potencijalnu zavist i na neki način im je bilo drago što im se to događa. Jovan Stanisavljević je nakon hapšenja volio medijsku pažnju što dokazuje njegov nastup pred novinarima.

Čaruga (treći lijeve strane donjee), žandari i članovi društva Kolo gorskih tića nakon hapšenja (Osijek, 1924.)

Rat je već bio dugo završen, ali Čaruga i Tići su još uvek pljačkali okolinu, pa su jugoslovenske vlasti 1920. proglasili vanredno stanje u Slavoniji. To je rezultiralo ubistvom Crvenog Bože u jednoj od žandarmerijskih zaseda. Vođstvo nad grupom je preuzeo Čaruga, ali se ubrzo odlučio primiriti shvativši da je situacija ozbiljna. Zato se sakrio u mjestu Donja Andrijevica gdje je radio kao šumski radnik. Pred zimu Čaruga je raspustio družinu do proljeća 1921.

Kako su potjere za Čarugom postale sve češće, on je u julu 1922. otišao u Zagreb, gdje se predstavljao kao bogati gospodin iz Vinkovaca, ali je nastavio svoj razbojnički život. Kasnije se vratio u Slavoniju da bi sa svojom družinom nastavio razbojništvo.

14. oktobra 1923. su pokušali da opljačkaju imanje porodice Elc u Ivankovu blizu Vinkovaca. Tom prilikom su ubili jednu osobu, ali je drugi čovjek uspio da pobjegne i da pozove žandare. Nakon pucnjave koja je uslijedila, Tići su uspjeli da pobjegnu, ali bez svog plijena. Međutim, žandari su ih pratili i uskoro ih uhvatili.

Do februara 1925. Čarugino suđenje je bilo okončano i on je obješen pred 3.000 ljudi. Kada se suočio sa vešalima u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku, i nakon prozivanja opštinskog činovnika, Čaruga je odgovorio: "Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga... Moj naklon, gospodine krvniče... Zbogom, narode, Čaruga putuje!"

Njegov nadimak Čaruga dolazi od turske reči „çarik“ što znači opanak. Takođe se predstavljao kao Nikola Drezgić i Mile Barić, kao i Slavonski Robin Hud. Čarugina djela su privlačila mnogo pažnje, pa su se pojavile brojne knjige.

Unazad dvadesetak godina Čaruga je veliku popularnost dobio dramskim filmom Rajka Grlića. U njemu je Čaruga prikazan kao u očima naroda: junak doveden do posebnoga kulta ličnosti i zavodnik. Vođa željezne discipline sa čvrstom i savjesnom podjelom rada.

Čaruga je pokopan na groblju sv. Ane u Osijeku.

Iz Čarugovog dnevnika

Od priključenja u Kolo gorskih tića Čarug je bio poznata ličnost među siromašnim seljacima. Oni su ga cijenili jer im je često davao novac, hranu, a ponekad odjeću i obuću koju je ukrao. Često su ga nazivali slavonskim Robinom Hudom i gorskim tićom. Svojim pomagačima, članovima Kola gorskih tića, davao je vrlo malo plijena.

Seljaštvo je Čarugu i njegovu družinu često hvalilo zbog pohoda na bogatu gospodu i porodice. Smatrali su da će tako Čaruga vratiti sve što su oni seljacima uzeli. Među seljake dolazio je uvijek elegantno obučen.

Čaruga je posebno bio omiljen među ženama. Do 1923. promijenio je dvadesetak djevojaka. Svakoj je davao dragocjen nakit i odjeću, a nerijetko i novac. S nekim se djevojkama zaručio pa je na ruci uvijek imao jedan zaručnički prsten, mada je u isto vrijeme bio s više njih u zaručničkoj vezi.

(Frontal)