Vijesti
Patrik Mun: Mogu li politički lideri bojkotovati svoje građane?
Ambasador SAD u BiH Patrik Mun (Patrick Moon), u tekstu objavljenom na blogu pod naslovom "Mogu li politički lideri bojkotovati svoje građane?" osvrnuo se na nedavna dešavanja u BiH. Blog pročitajte u nastavku.
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu.
Naizgled obično administrativno pitanje,
dodatno zakomplikovano kroz političke mehanizme u BiH, dovelo je do toga
da jedan od najmlađih i najranjivijih bh. građana, jedno bolesno
novorođenče, nije moglo otputovati u inostranstvo radi neophodne
medicinske pomoći. Pomislili biste da će ovako ozbiljna situacija potaći
bh. političku elitu na određena preispitivanja i moguću akciju.
Pomislili biste da će se angažovati na iznalasku trajnog rješenja za
ovaj relativno jednostavan problem. Međutim, kao što vidimo, reakcija
političke elite na proteste ogleda se u pokušajima manipulisanja
činjenicama, izbjegavanju da se suoče sa stvarnom porukom koju im šalju
građani, omalovažavanju nastojanja građana da zahtijevaju političko
djelovanje, te prebacivanju odgovornosti za neuspjeh sa političara na
građane.
Prošle sedmice su neki političari govorili da su jedna ili dvije
političke stranke tajno organizovale proteste; da je demonstracije
naručila i platila međunarodna zajednica; da je cilj protesta svrgavanje
određenih političara; da problem jedinstvenog matičnog broja građana
nije pravi razlog za ove proteste; da građani ne bi trebalo da
protestvuju; da su demonstracije etnički motivisane i ko zna šta još.
Trebao bi nam profesionalni kartograf da izradi kartu svih opsežnih,
kompleksnih i čisto izmišljenih teorija zavjere koje su se počele širiti
dok su majke sa djecom još uvijek dolazile da se pridruže mirnim
protestima pred parlamentom, a studenti Banje Luke, 6. juna, tražili
bolje uslove smještaja.
Niko ne bi trebao vrijeđati inteligenciju građana. Niko ne bi trebao
govoriti građanima da ne učestvuju u mirnim protestima. Rekao sam tada
i opet kažem: protesti 6. juna i oni koji su uslijedili u zdravoj
demokratiji predstavljaju utjelovljenje građanske odgovornosti. Ovim
demonstracijama građani su poslali jasnu poruku. Umorni su od
razjedinjujuće retorike, od neaktivnosti i raznih izgovora. Umorni su od
političara koji ih nikada ne slušaju i ne nalaze rješenja za probleme.
Oni naprosto žele da njihovi izabrani lideri i institucije u kojima oni
rade funkcionišu. Ne traže previše.
Ipak, kad su građani izašli na ulice, koristeći svoje ustavno pravo,
političari su negdje nestali, a institucije ostale prazne. Moguće je da
je BiH jedina demokratska zemlja u svijetu u kojoj je reakcija
političkih lidera na proteste pokušaj da bojkotuju svoje građane. To
nije način na koji se odgovorni lideri ponašaju u demokratskim
društvima.
Pred BiH su ozbiljni izazovi koji zahtijevaju ozbiljno liderstvo i,
možda ono što je najvažnije, funkcionalne institucije. Kako bi
odgovorili na ove izazove, čak i na najelementarnijem nivou, lideri
moraju preuzeti odgovornost i zajedno učiniti institucije
funkcionalnim. Neki su rekli da su zabrinuti za ličnu sigurnost.
Mislim da se na te primjedbe reagovalo. Rukovodioci u oblasti sigurnosti
na državnom nivou zatražili su istragu prošlosedmičnih događaja i lično
su garantovali državnim predstavnicima sigurnost pri dolasku i odlasku
sa posla, bez ometanja. Aktuelizirana su i pitanja koordinacije. Ova i
druge vrste “zabrinutosti” ne bi trebalo koristiti kao izgovor za
izbjegavanje angažmana u interesu građana. Parlamentarci Bosne i
Hercegovine i članovi Vijeća ministara primaju plate koje su, uz
beneficije, među najvećim u BiH. Najmanje što treba da urade je da dođu
na posao.
To duguju građanima koje zastupaju. Građani su ti koji će ispaštati zbog
bojkota rada na veoma važnim zakonima u parlamentu koji već ima veliki
broj prioritetnih pitanja. Građani su ti koji će za dvije sedmice
vidjeti EU na svojoj granici i pitati se zašto njihovi politički lideri
ne mogu postići dogovor oko osnovnih pitanja koji bi otvorio razgovore o
članstvu u EU. Ako građani i dalje budu ignorisani, hoće li dati glas
političkim strankama koje odbijaju raditi u njihovom interesu?
(Frontal)