Prije sahrane, u Narodnom pozorištu Republike Srpske održan je i komemorativni skup na kome su govorili novinar Pressa RS Zoran Žuža i književnik Branko Brđanin Bajović.

Žuža je naglasio da je sa ovog svijeta otišla jedna ljudska i novinarska veličina, buntovničkog duha i sa urođenim darom za pisanje, koji je u mnogo čemu bio prvi, te da će praznina, nastala njegovim odlaskom, teško biti popunjena.

Profesor Bajović rekao je da je Mihajlović, izuzetan novinar, postao i pisac već svojom prvom knjigom, koja je pokazala senzibilnost pravog književnika.

Na banjalučkom groblju, posljednji pozdrav u ime redakcije Pressa RS, prikladnim govorom odao je novinar Darko Momić rekavši da je porodica Mihajlović ostala bez sina, brata i oca, Republika Srpska bez vrhunskog intelektualca, a Press RS bez sjajnog novinara i urednika.

"Svjestan da živiš u zemlji u kojoj se uživa u istoriji koja se ponavlja svaki dan, gdje pametne proglašavaju ludacima, a ludake promovišu u lidere, gdje novinari slobodno napišu tek kad im se naredi, znao si zapitati da li mi to sebe kažnjavamo životom u ovakvom 'blagostanju' ili je ta doza patnje motivacija za neke buduće promašaje", naveo je Momić u svom govoru.

On je dodao da je Mihajlović, po zanimanju diplomirani ekonomista, postao vrhunski novinar, pisac, i da je, prije svega, bio izuzetan čovjek.

Momić je napomenuo da je Mihajlović bio urednik koji reputaciju među kolegama i u javnosti nije gradio galamom, "mlataranjem" rukama iz fotelje na točkovima, jakim partijskim vezama, pouzdanim izvorima...

"I kada je galamio, bilo je to tiho, da niko ne vidi i ne čuje. Zbog njega nikoga nije 'zaboljela glava'. Ako je nekad i zgriješio, učinio je to jedino prema sebi. Bio je to novinar i urednik koji nije kucao sa deset prstiju, ali je pisao sa tri velika srca", istakao je Momić.

Goran Mihajlović je rođen 19. oktobra 1965. godine u Bugojnu, a osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu gdje je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Pred početak rata u BiH počeo je da radi kao novinar u listu "Javnost", da bi 1992. godine bio jedan od osnivača Radija Republike Srpske na Palama. Bio je i glavni urednik ove medijske kuće do 1996. godine kada prelazi u bijeljinski "Ekstra magazin". Od 1999. godine radi u "Nezavisnim novinama" kao urednik, a 2002. prelazi u "Glas Srpske" na poziciju zamjenika glavnog i odgovornog urednika.

Početkom 2007. postaje izvršni urednik u nedjeljniku "Pravda", a sredinom te godine prelazi u Press i postaje glavni i odgovorni urednik izdanja ovog lista za Republiku Srpsku.

Početkom prošle decenije bio je i predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Republike Srpske.

Ostaće upamćen kao veliki profesionalac i čovjek koji je svoj život posvetio novinarskoj profesiji.
Iza Mihajlovića ostaje i značajan književni rad, dvije objavljene zbirke pripovjedaka, i treća koja je bila u pripremi. Dobitnik je više značajnih književnih nagrada.
Oproštajni govor Branka Brđanina Bajovića

PRIČA I PRIČANJE

Poštovana Porodico našega Gorana, majko Đujo, Sestro Gorana i dragi Sergej; rodbino Pokojnika, prijatelji i kolege, tugujući skupe.

Kada sam samo prije sedam dana sa našim Goranom dogovarao „nove književne poduhvate" ili barem uobičajeni susret SUBOTOM, ovo što nas je sve snašlo danas, bila je daleka mora, a sada je STVARNOST, bolnija od more. Iako samo devet godina mlađi od mene (rođen 1965, u Bugojnu, odrastao u Sarajevu), stasavao kao čovjek (kako se samo može u ratu!) - na Palama - Goran Mihajlović je bio MOJE DIJETE: bio sam u prilici da mu budem Urednik; kao što će docnije on-meni biti: u GLASU, u PRAVDI, pa i u PRESSU (jer nisam imao obraza da Njemu odbijem saradnju).

Bio sam mu u kući-bio mi je u kući: na Slavu dolazio; poznavao se On i prijateljevao sa mojom Porodicom, kao i ja sa Njegovom. Dva prošla ljeta smo obilazili naše ZAVIČAJE (upalili smo po svjećicu i popili po-pojednu na grobovima obojice naših Očeva): Zajedno smo odlazili na Romaniju-u Han Pijesak da odamo počast našem počivšem prijatelju-piscu Branku Čučku; zajedno smo se popeli-prosto „uzvreli" po snježnoj kaljuzi (sa Dušanom Praćom i Željkom Pržuljem) da „prelijemo" svježi grob našeg prijatelja-pisca Radoslava Samardžije na Grabu, kod Trnova.

Govorio je na promocijama mojih knjiga-kao i ja na njegovim; konačno: bio sam mu recezent, a ta RECENZIJA objavljena i u knjizi, ali i u nekoliko novina-kao PRIKAZ. (Goro-kako sam ga ja zvao, Čvoro-po vlastitom pseudonimu; BRACO, kako su ga Kući zvali....UVIJEK JE IZ TEKSTA IZBACIVAO-ZAOBILAZIO poređenje sa ANDRIĆEM, Ivom, našim jedinim Nobelovcem: možda misleći kako je „prejako", kako PRETJERUJEM. Ne, nisam pretjerivao; zaista tako mislim.

I, što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji da Srbi i srpska književnost slabo da su imali senzibilnijeg, pismenijeg i boljeg PISCA PRVE KNJIGE-PROZAISTU NA POČETKU: moj i Vaš prijatelj, otac, brat i sin, Goran Mihajlović je objavio dvije knjige proze, simboličnih naslova (a objema sam „kumovao") „Da smo živi" 2007. godine i „SAMI PROTIV SVIH" 2005. godine: kao što mora da ima neke simbolike i u svemu što je učinio (vidi se sada)!

Dvije knjige vrhunske proze - nije to ni puno, ali ni malo - autora, koji je „ovjenčan" i sa nekoliko prvih nagrada za prozu: „MLADEN OLJAČA" Glasa Srpske za kratku-novinsku priču (Tramvaj zvani suza), kao što je ovjenčan i nagradom za „najbolju ratnu priču" SRPSKOG BORCA (čija je dodjela - kako samo život može da uredi - bila baš u ovoj istoj Sali. Narodnog Pozorišta Republike Srpske).

Istovtemeno izgubivši „atribut" novog i nepoznatog, a već stekavši reputaciju „otkrića", Goran Mihajlović je pažljivo koncipovao svoju drugu proznu knjigu; dobro znajući drevno pravilo: da se prvom knjigom POSTAJE pisac, ali da se tek drugom knjigom OSTAJE PISAC! I, zaista, novi rukopis je bio ne samo korak dalje (i više) od već osvojenog nivoa, nego i vrhunska literatura-književnost prvog reda!

Osam tematski raznorodnih cjelina, zanimljivom i uzbudljivom „radnjom" smještenih na geografske ili duhovne koordinate vezane za Bosnu i Hercegovinu u raznorodnim vremenima (od srednjeg vijeka do „savremenih ratnih tema", netom minulog 20. stoljeća), na okupu - pod zajedničkom strehom - čvrsto drži andrićevska vještina priče i pričanja.

Neobični LIKOVI i (još i više) neobični događaji, koji oživljavaju na Mihajlovićevim stranicama, čine od ove proze štivo koje se odlikuje jasnom prepoznatljivošću i svjedoče istančan osjećaj za pripovjedanje; čime se naš Prijatelj kao autor snažno nameće karakterističnom individualnošću. Stilska i jezička UJEDNAČENOST, prizvuk drevnosti ali i posvemašnja „modernost kazivanja"; uz očevidno strpljiv i posvećenički „kabinetski rad", amalgamisali su se u jedinstvenu strukturu - „pozlaćenu" darom za živu sliku, brzu misao, efektno poređenje i pomalo začudna (bliska proznoj fantastici) razrješenja - dosežujući dah legende i magičnu privlačnost poetskog realizma.

Proza Gorana Mihajlovića, i kada je jasno prepoznatljiva kao osobena i individualizovana, naravno, nije bez literalnih „predaka" i uzora. Ali, po srijedi je dublji i poetički artikulisan duhovni-unutrašnji dijalog sa proto-rukopisima, što se ne iscrpljuje već pomalo „izlizanom" (post-modernističkom) pretpostavkom o palimpsestu. (Već i sami - efektni i privlačni - naslovi priča, kao što su Susret u Veneciji ili U carigradskoj keliji, „prizivaju Tomasa Mana i Ive Andrića, a - provedeno sa gospodstvenim osjećanjem mjere - uključivanje izvornih zapisa u integralno živo tkivo pripovjedanja obezbjeđuje Mihajlovićevoj prozi prizvuk ISTINITOSTI „stvarnije od stvarnosti", realnosti višeg reda.)

Izgrađen osjećaj za znalački izvedenu poentu, šarmantnost povremenih duhovitih i efektivnih epizoda, odmjerenost u kazivanju i brižljivo leksičko nijansiranje, osnovni su kvaliteti Mihajlovićevih „bajki", a cijela knjiga DA SMO ŽIVI (autora koji je - ne slučajno - osjećao kako smo SAMI PROTIV SVIH), predstavlja blistavu budućnost i ANDRIĆEVSKIH priče i pričanja.
„DA SMO ŽIVI..." i „SAMI PROTIV SVIH", dragi naš Gorane... Da smo živi, makar i Sami protiv svih... Neka Ti je od ljudi prosto a od Boga Rajsko Naselje!

(Press/Frontal)