Akaši se pojavio u Hagu kao svjedok odbrane na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske (RS) Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine.

Karadžić je na početku iznio opasku kako će govoriti na engleskom jeziku, ''koji je  pravi pobjednik svih ratova 20. vijeka''.

''Bili ste impresionirani mojom veličinom. Da sam krupan čovjek...'', prisjetio se, uz smijeh, Karadžić detalja sa više od 20 susreta sa Akašijem, a što je japanski diplomata opisao i u svojoj knjizi.

Akaši je tvrdio da je cilj misije UN-a u bivšoj Jugoslaviji bio da se očuva mir, a ne da se on stvori. Pojasnio je kako su zvaničnici UN-a imali ozbiljne sumnje u pogledu odlaska u bivšu Jugoslaviju, ali da su evropske zemlje vršile pritisak na UN da se uključe, uprkos postojanju spomenutih sumnji.

''Nije bilo mira koji bi se očuvao'', ocijenio je Akaši.

Po njegovim riječima, domaći faktori nisu bili pretjerano zainteresirani za dugotrajni prekid vatre.

Na pitanje Karadžića o ravnoteži vojnih snaga unutar BiH, Akaši je istakao da se ona stalno pomjerala.

''U početku su snage bosanskih Srba imale nadmoć, u jednoj fazi kontrolirale su 70 posto teritorije BiH. Ali, pri kraju sukoba, negdje poslije 1994. godine, a svakako tokom 1995. godine, ravnoteža se mijenjala u prilog strane bosanskih i hrvatskih vojnih snaga. Strana bosanskih Srba je željela dugotrajnije prekide vatre, dok je strana bosanske vlade bila protiv bilo kakvog dugoročnog zamrzavanja vojne situacije. Došlo do izmjene ravnoteže i promjene u statusu naoružanih strana'', rekao je Akaši.

Nadalje, Karadžić je Akašija podsjetio na navode iz njegove knjige gdje je iznio tvrdnje da se kao posljedica aktivne vojne pomoći Amerike, Njemačke i islamskih država bosanskim i hrvatskim snagama, ukupna ravnoteža vojnih snaga pomjerila u korist BiH i Hrvatske, a protiv srpske strane. Akaši je potvrdio te navode.

Akaši je govorio i o masakru na sarajevskoj pijaci Marakle.

''Sjećam se da je bilo mnogo nagađanja u medijima o počiniocima te strašne tragedije na pijaci Markale u Sarajevu. U samom UNPROFOR-u su se pojavljivala razna nagađanja. Odlučio sam da oformim jednu ekspertnu komisiju koja se sastojala od pet balističara. Dva člana komisije bila su iz zemalja koje su bile prijateljski raspoložene prema BiH i dva iz zemalja koje su bile prijateljski raspoložene prema strani bosanskih Srba, a predsjedavajući iz neutralne Kanade. Mislio sam da je sastav komisije takav da bi trebao biti prihvatljiv objema stranama. Proučili su sve aspekte minobacačkog incidenta na pijaci. Samo jedna minobacačka granata, kako je ustanovljeno, došla je na pijacu. Utvrđeno je kako je pogodila neki predmet prije nego je pala na zemlju. Stručnjacima je bilo teško da procjene odakle je pala ta granata'', tvrdio je Akaši.

Na osnovu ugla i udaljenosti, pojasnio je, stručnjaci su mogli da procjene odakle je neki projektil ispaljen. Po mišljenju stručnjaka koje je on okupio, granata je na Marakle ''mogla doći sa strane Srba ili snaga bosanske vlade''.

''Zaključak koji sam potpuno prihvatio bio je da je napad mogao doći s obje strane'', rekao je Akaši, dodajući da je o tome obavijestio svoje pretpostavljene u UN-u. Na to je Karadžić rekao da mu je i on lično, dan poslije masakra, potvrdio da Srbi nisu odgovorni za napad, no Akaši je uzvratio da drugačiji stav nije ni očekivao.

Po optužnici koja Karadžića (67), tadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njene vojske, tereti za terorisanje stanovništva Sarajeva, granatu je na Markale ispalila Vojska RS.

U eksploziji jedne minobacačke granate, na Markalama je 5. februara 1994. poginulo 66 građana, a ranjeno je više od 140 osoba.

Upitan da li je srpska strana - po sporazumu o uklanjanju artiljerije oko Sarajeva iz februara 1994. - imala pravo da povuče teško oružje iz centara za sakupljanje pod kontrolom Unprofora, u slučaju da bude napadnuta, Akaši je odgovorio: "To je bilo vaše shvatanje".

Karadžić je podsjetio Akašija kako je tokom njihovih susreta bilo ''humora i dobre atmosfere'', te da nikada sa Pala nije otišao ''praznih ruku''. Akaši se nije potpuno složio sa tim, tvrdeći da nije ''uvijek bio u stanju da ostvari ono što je želio''. No, priznao je da je nailazio na ''saradnju i razumijevanje''.

Isto tako, Akaši se požalio da mu nikada nije dozvoljeno da obiđe Banjaluku, što je bilo uzrok njegove frustracije. S druge strane, Karadžić je podsjetio kako ga je informisao da vlasti tadašnje Srpske Republike štite manjine od ekstremista.

Karadžić se ponovo pozivao na Akašijevu knjigu u kojoj je on naveo da su vlasti RBiH u početku htjele multinacionalnu državu, ali da je ''sada vrlo jasno da žele da formiraju muslimansku državu''. Akaši nije demantovao ove svoje ranije navode.

Karadžić je podsjećao i na Akašijeve depeše kako nisu mogli ostvariti potpunu demilitarizaciju u Srebrenici, što stvara probleme sa Srbima. Spominjano je i kako su snage Armije BiH granatirale položaje Srba kod Srebrenice.

Akaši je potvrdio da mu je Karadžić dao pristanak za angažman snaga UN-a u Srebrenici i Žepi. S druge strane, govorio je kako su Izetbegović i bivši ministar vanjskih poslova, odnosno bh. premijer Hasris Silajdžić pokazali manje entuzijazma od srpske strane za pregovore u Ženevi.

(Agencije/Frontal)