Vijesti
Nikola Baštinac: Djeca komitetlija
Negdje pred sami rat bio sam sa mojim starim u Beogradu. Nisam bio ni dvocifreno star. Tih dana je bila neka velika politička ujdurma. Sjećam se da se u tetkinom stanu na Zvezdari sve vrtilo oko politike. Toliko je bilo napeto da nisam mogao, od mnogobrojne punoljetne čeljadi, naći bar jedno da me vodi u Zoološki vrt. Tih dana smo bili slični, iako su oni bili odrasli. Tužni. Tužni zbog srušenih iliuzija. Ja, zato što Djed Mraz ne postoji, a oni, zato što svijet od koga su sazdani možda nikad nije ni postojao. Bio je to kraj januara 1990. godine.
Piše: Nikola Baštinac
Ovo zatureno sjećanje probudio je dokumentarac o Džemalu Bjediću. Poslije stresa izazvanog kuljanjem ružnih emocija, ne toliko zbog raspada Jugoslavije, koliko zbog izgubljenog djetinjstva, nametnulo mi se jedno pitanje: šta to danas rade djeca (i unuci) drugova iz komiteta?
U posljednje vrijeme češće gledam program Federalne televizije. Njega bez sumnje uređuju likovi sličnog pedigrea kao ja. Sličnog, ne istog, jer ipak je tamo stolovao CK. I u besklasnom društvu se znalo koje elita. Ko živi u centru, a ko je iz provincije. Ko gleda prezrivo sa visine, a ko trpi taj pogled.
Interesantno je posmatrati kako se oni, koji su ne tako davno bili udarna pesnica jedne partije, snalaze u novonastalim okolnostima, u okolnostima u kojima je, ne samo poražena politika koju su podržavali, nego je i napuštena od partije kojoj po svom mentalnom sklopu pripadaju. U uslovima u kojima su institucije federalne vlasti paralisane i nemoćne, a OHR samo još jedna nevladina organizacija. U situaciji kad nema instrukcija i cenzure. Interesantno ih je posmatrati kako igraju utakmicu koju su izgubili, a koja još relativno dugo treba da traje.
Naša nije postala njihova. Nisu se priklonili frontama i unijama. Što ne znači da neće. Partija ih je ostavila. Ideologija im se opet raspala u sudaru sa stvarnošću. Kuda dalje? Nazad u tradiciju. Boško Buha, Sav taj folk, Hajde da se volimo, Džema... Gledljivo i za sinove provincijskih komitetlija.
Da li je tu konačni kraj? Da li je napokon ubijena „progresivna“ ideja da se vraćamo nazad u „zlatna vremena“? Da li smo napokon spremni da se suočimo sa grijehom naših očeva? Da li smo spremni da zaboravimo Tita i uzmemo kao polaznu tačku (Milovana) Đilasa?
To nisu pitanja samo za njih, nego za sve nas takvog pedigrea, koji promaljamo svoj politički nos po raznim savezima, partijama, unijama, i frontama. Sutra ćemo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog sile prirodnih i političkih ciklusa doći na čelo bosaskohercegovačkih zajednica. Da li ćemo praktikovati vlast kao aparačici i jeftini populisti ili ćemo postati državnici?
Odluka je individualna.
