Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), već više od 50 godina od 1961. godine, širom svijeta obilježava se Svjetski dan pozorišta, 27. mart.

Prvi put u Helsinkiju, a zatim u Beču na devetom ITI kongresu, juna 1961. godine, tadašnji predsjednik Arvi Kivimaa iz Finske, predložio je da se proslavlja Svjetski dan pozorišta.

Njegov prijedlog je prihvaćen sa oduševljenjem. Od tada se svakog 27. marta (dan otvaranja Teatra nacija 1962. u Parizu) obiljležava Svjetski dan pozorišta na različite načine.

Na taj dan pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica organizuje razne pozorišne manifestacije, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv ITI-ja, uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda.

Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i tv stanica na svim kontinentima. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto (Jean Cocteau) 1962.

Ove godine poruku je napisao italijanski dramatičar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, 1997. – Dario Fo.

PORUKA POVODOM SVЈETSKOG DANA POZORIŠTA

Nekada davno, vlast je svoju netrpeljivost prema glumcima rješavala tako što bi ih protjerala iz zemlje.

Glumci i ansambli danas, nošeni krizom, imaju poteškoće da pronađu pozorišni prostor i publiku. Vlastodršcima, dakle, nije više problem da kontrolišu one koji se izražavaju kroz ironiju i sarkazam, budući da glumci nemaju ni prostor za igru, ni publiku kojoj bi se obraćali.

Nasuprot tome, u renesansnoj Italiji moćnici su morali i te kako da se potrude da zauzdaju glumce-komedijante koji su uživali veliku popularnost brojne publike.

Poznato je da se veliki pogrom komedije dell’arte dogodio u vijeku protivreformacije koja je naredila ukidanje svih pozorišnih prostora, posebno u Rimu, gde su glumci optuživani za vrijeđanje Svetoga grada.

Papa Inoćentije XII, pod snažnim pritiskom najreakcionarnijeg dijela građanstva i najviših predstavnika sveštenstva, naredio je 1697. ukidanje Tordinona pozorišta, koje je, po mišljenju moralista, postavilo najveći broj opscenih predstava.

U vrijeme protivreformacije, kardinal Karlo Boromeo, koji je djelovao na sjeveru Italije, posvetio se iskupljenju „milanske dece“, načinivši jasnu razliku između umjetnosti, kao najveće snage duhovnog uzdizanja, i pozorišta, kao manifestacije taštine i profanosti.

U pismu koje upućuje svojim sunarodnicima – navodim ga po sjećanju – izrazio se manje-više ovako: „U nastojanju da iskorijenimo kukolj, mi smo se, poslavši na lomaču djela bestidnog sadržaja, pobrinuli da ga iskorijenimo i iz ljudskog sjećanja, te da, zajedno sa njim, prognamo i one koji su ta djela stvarali. Međutim, dok smo mi spavali, đavo je očigledno lukavo djelao.

Јer, koliko se više usađuje u dušu ono što oči vide od onoga što se može pročitati u takvim knjigama! Koliko glasno izgovorena riječ, praćena odgovarajućim gestom, više ranjava umove mladića i devojaka od mrtvog slova na papiru! Zato iz naših gradova moramo hitno da protjeramo komedijante, kao što to činimo sa nepoželjnim dušama.“

Stoga, jedino rješenje za krizu jeste nada da će se protiv nas, a prije svega protiv mladih koji žele da prigrle umjetnost pozorišta, organizovati velika hajka: i da će jedan novi naraštaj glumaca, iz ovako nametnutih okolnosti, izvući nezamislivu dobrobit za jedno novo pozorište.

(RTRS/Frontal)