Čuang Čeng Feng sa Tajvana 2012. je dočekao kao mišićav 19-godišnji mladić i aktivni tekvondoista. Od svega što je tokom godine moglo da mu se dogodi, naizgled je najmanje vjerovatno bilo da bi mogao ustati iz fotelje, zakoračiti, srušiti se i umrijeti. Čuang je ipak skončao upravo tako, nakon što je deset sati proveo u svijetu Dijabla III, planetarno obožavane kompjuterske igre koja je za prva 24 sata boravka na tržištu prodata u 3,5 miliona primjeraka.

Piše: Marko Lovrić

Vest o Čuangovoj smrti bila je kao poručena za pretjerano brižne roditelje – mladog i zdravog momka ubila je supkultura u kojoj za mame i tate nema mesta, a ako kojim slučajem u nju i dospeju, ponašaju se još gore od potomaka. Poput 41-godišnjeg Kineza Kjua Čengveja koji je napao 26-godišnjeg Žua Kaojuana zato što je Žu virtuelno prodao virtuelno oružje koje im je bilo zajedničko virtuelno vlasništvo u kompjuterskoj igri. Nož koji je Kju potegao, nažalost, nije bio virtuelan.

Malo je vjerovatno da bi bilo koji laik smatrao Kjua „normalnim“, a izvjesno je da bi i Kjua i Čuanga većina nas laika proglasila „kompjuterskim zavisnicima“. Pa, ipak, psiholozi su, barem privremeno, presudili da paradigmatične „zavisnosti“ 21. vijeka, pretjerana privrženost internetu i kompjuterskim igrama – nisu zavisnosti.

Internet

U maju, naime, na snagu stupa peta revizija Dijagnostičko-statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-V), prva još od 2000. godine. Kao i uvijek, djelo je Američke asocijacije psihijatara (APA), ali na njoj su sarađivala i prihvatiće je društva psihijatara i psihologa iz celog sveta. Predloženo je da se među poremećaje uvrste i zavisnost od interneta i zavisnost od video-igara, ali zaključeno je da nema naučno zasnovanih dokaza da je riječ o poremećajima ponašanja ili oblicima zavisnosti.

Ni sama APA, naravno, ne spori da pretjerana ljubav prema Mreži umnogome nalikuje drugim, nesumnjivim zavisnostima. APA je utvrdila da čovjeku koji od ove ljubavi pati, kao i narkomanu, raste „tolerancija“, to jest da mu je postepeno potrebno sve više vremena da postigne isti „efekat“, da u nedostatku interneta može upasti u apstinencijalni sindrom, i da može trpeti neuspele pokušaje da se sa interneta „skine“. Stručnjaci su, takođe, one koji vole čašicu interneta više odavno razvrstali prema omiljenom piću. Tako se, prema rečima Vojislave Bugarski Ignjatović, docenta Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, mogu razlikovati ljudi sa pretjeranom potrebom za virtuelnom seksualnom stimulacijom od onih koji ne mogu bez virtuelnih veza, emotivnih ili prijateljskih, svejedno. Društvo im prave „zavisni“ od internet-troškarenja ili kockanja, zatim generalno „zavisni“ od kompjutera, prevashodno od igrica, ali i od kreativnijih vidova upotrebe računara poput programiranja, i, naposlijetku, oni „zavisni“ od posjedovanja informacija.

No, to još nije dovoljno da bi neko ponašanje dospjelo u zbornik koji se može nazvati „zakonikom psihologije“. Dugotrajno neprekidno druženje sa kompjuterom laički ćemo smatrati prvim pokazateljem poremećaja, ali stručnjaci su oprezniji.

„Do prije desetak godina ni internet ni tržište video-igara nisu postojali u obliku nalik današnjem. Stručnjaci se zato pitaju da li neka ’kompjuterska ponašanja’ smatramo ’poremećenim’ samo zato što su neobična u odnosu na nedavnu prošlost. Ako bi se neki bihevioralni pokazatelji koji se čine kao kriterijumi primjenili, došli bismo u situaciju da većina programera, matematičara i drugih kompjuteraša može da dobije dijagnozu. Bilo bi smiješno da kažemo da postoje profesije koje od ’normalnih’ ljudi stvaraju zavisnike“, kaže psiholog Sonja Pavlović.

Takođe se čini da „kompjutersko zaluđeništvo“ često potiče iz karakterne crte koja se nikako ne može smatrati poremećajem.

Treba podsjetiti i na to da dugotrajno buljenje u televizor, na primjer, nikada nije smatrano poremećajem, i u tome se takođe krije dio razloga zbog kog dvije glavne „zavisnosti“ 21. vijeka nisu dospjele u DSM-V. Ako bismo svakoga ko provodi noći u izmišljenom kompjuterskom svijetu proglasili zavisnim, zašto takvim ne bismo nazvali i onog ko noćiva u izmišljenim književnim svjetovima? Malo ko će sporiti da je ovo drugo za čovjeka bolje, ali kada govorimo o opasnostima „virtuelnog života“, nerijetko pretjerujemo. Pravi uzrok zagrljaja sa kompjuterom, smatraju brojni poznavaoci psihe, može biti svašta što je stvarno, a ne igra bitova – depresije, anksioznosti, socijalne fobije, opsesivno-kompulzivni poremećaji. Ili nešto sasvim banalno. Ponekada čujemo da se brak raspao zato što partner partnera vara sa hard-diskom, ali se često ispostavi da veza ionako nije valjala, pa je kompjuter bio samo konj za bjekstvo iz stvarnosti.

Psiholozi, naravno, podsjećaju da pitanje „zavisnosti od interneta“ nije zauvijek zakopano. Kako bi sami rekli, „DSM nikada neće biti savršen“, i struka, pošto joj prva briga uvijek mora biti zaštita pacijenata, mora da reaguje „sporo“. A da li će kompjuteri ubuduće izazivati zavisnost ili „zavisnost“, zavisi od dva izvora – od kliničara koji rade s ljudima koji samostalno traže pomoć jer osjećaju da im internet oduzima život, i od naučnika-istraživača koji poremećaj treba da dokažu teorijski.