Ako bi se bacio novčić s vrha Empajer stejt bildinga, kaže urbana legenda, sićušna kovanica bi padom s visine od 381 metra dobila takvo ubrzanje da bi smrskala glavu prolaznika na koju bi se sručila. S mnogo veće visine hitnut je u pravcu Zemlje asteroid 2012 DA14, čiji je prečnik 40 metara – kao polovina fudbalskog igrališta, a masa 130.000 tona, i upravo je prohujao tik pored nas. Da nas je pogodio, nanio bi štetu ravnu onoj koju bi počinilo detoniranje trenutno najjače atomske bombe. U nekom trenutku, asteroid će, kružeći vasionom, ponovo stići do nas a tada bi mu putanja mogla biti djelimično promijenjena, vodeći ga direktno ka Zemlji i pretvarajući čovječanstvo u kolateralnu štetu svemirskog rikošeta.

U Sunčevom sistemu otkriveno je oko 600.000 asteroida a sigurno je da ih je mnogo više. Njih hiljadu, čiji je promjer veći od jednog kilometra, orbite vode u blizinu Zemlje, navodi Igor Smolić, astronom sa Instituta za fiziku. Već i asteroidi takve veličine, ako bi se zaletjeli u nas, izazvali bi globalnu štetu. Sa Zemljom bi trebalo da se mimoiđe i nekoliko asteroida od deset kilometara, takozvanih ubica planeta, poput onog koji je prije 65 miliona godina istrjebio dinosauruse i 75 odsto svih vrsta. Onih čiji je prečnik oko 150 metara, što je dovoljno da izazovu masovna razaranja u čitavim regionima, pretpostavlja se da ima oko 100.000.

–Statistički, asteroid od 150 metara mogao bi pasti na nas jednom u pet hiljada godina. Asteroid od jednog kilometra ima šanse da nas uništi jednom u pola miliona godina. Onaj koji je gotovo zatro život na Zemlji prispjeva jednom u sto miliona godina. Statistika, naravno, ne obavezuje. Intervali mogu biti i znatno duži, a možda nas nešto krupno tresne već u bliskoj budućnosti – kaže Smolić.

I prije pedeset godina asteroidi i komete su zujali svemirom, ali su ljudi mirno spavali, ušuškani u neznanje. Tek u posljednjih dvadesetak godina počeli smo da detaljno pratimo kretanje asteroida i već smo otkrili oko 600.000 tog vasionskog stenja. Za još deset godina, kada oprema bude i bolja, možda ćemo identifikovati 1.200.000 „kamenčina”, od kojih bi se neke mogle ustrijemiti direktno ka Zemlji.

Vidljivost asteroida i kometa za teleskope zavisi od toga koliko su sjajni. Ako nam prilaze sa iste strane gdje nam je Sunce, kao ovaj što je eksplodirao nad Uralom, nemoguće ih je vidjeti. I to je jedan od razloga zbog kojih bi sutra u orbitu Zemlje trebalo da bude lansiran teleskop u kanadskom satelitu NEOSSat, koji će motriti na objekte koji nam se primiču sa Sunčeve strane. Najmoćniji par teleskopa koji trenutno „lovi” asteroide je Pan STARRS, od kojeg će još snažniji biti LSST, za čiju je izgradnju, koja se očekuje do 2021. godine, donaciju dao i Bil Gejts. Prečnik njegovog glavnog ogledala biće čitavih 8,36 metara.

Sudeći po proračunima orbita za asteroide i komete koje smo do sada spazili, nijedno nebesko tijelo neće nas udariti bar do 2100. godine. Računice na duži rok su nepouzdane. A ni za ove na kraći rok astronomi ne mogu apsolutno da garantuju.

– Nije sve u svemiru podešeno kao u finom mehanizmu, kako to obično zamišljamo. Orbite asteroida se mijenjaju. Na njih naročito utiče prolazak pored nekog većeg tijela, a putanje im stalno remeti Jupiter, čije je gravitaciono polje jače nego svih ostalih planeta u Sunčevom sistemu. Asteroid 2012 DA14 je, na primjer, imao orbitu od 366 dana a onda se ona, nakon nedavnog mimoilaska sa Zemljom, skratila na 317 dana – objašnjava Smolić.

Ako bi se neki asteroid zbilja ustrijemio prema nama, postoji nekoliko ideja šta bismo mogli da učinimo, ali nemamo tehnologiju kojom bi ijedna od njih bila izvodljiva. Iz Rusije je najavljena izgradnja štita od meteorida, ali bi to koštalo dvije milijarde dolara, a neizvjesno je kako bi radio i da li bi pomogao. Kako smo nedavno vidjeli, ni američki štit od nuklearnih projektila nije prošao testove.

Jedna od opcija bila bi ona viđena u filmu „Armagedon” – da se u asteroid ubaci nuklearna bomba koja bi ga raznijela na komadiće prije nego što dopre do Zemlje. Druga ideja je „gravitacioni traktor”. Svemirska letelica bi presrela asteroid i svojim raketnim motorima, u teoriji, uspjela da ga izmjesti s putanje, dovoljno da nas promaši. Treća varijanta zasniva se na efektu Jarkovskog. Sunčevo zračenje pada na asteroid, zagrijava ga i izračeno toplotno zračenje djeluje kao slab raketni pogon, koji takođe može da mu pomjeri kurs. Kada bi se jedna polovina asteroida ofarbala bojom koja odbija dosta svjetlosti, sunce bi, uz malo sreće, „poguralo” nebeski kamen u drugu stranu i skrenulo ga s kursa koji ga vodi sudaru sa Zemljom. Jasno je zašto Holivud nije izgradio svoj scenario oko tog efekta. Radnici sa naftne bušotine koji svrdlaju asteroid da bi u njega zabili nuklearku deluju muževno, dok moleri koji ga farbaju, barem sada, dok nikakve opasnosti nema, zvuče smiješno.