Ovo odustajanje od „lažne nade“, kaže on, podrazumijeva intelektualno i emocionalno znanje. Intelektualno znanje se može steći. Suočavanje sa ovim drugim je teže, jer treba prihvatiti činjenicu da će naši bližnji, uključujući i našu djecu, kroz nekoliko decenija – ako ne i godina – skoro sigurno biti osuđeni na neizvjesnost, mizeriju i patnju.

Emocionalno prihvatiti predstojeću katastrofu, iskreno shvatiti da elita na vlasti neće racionalno odgovoriti na devastaciju ekosistema, podjednako je teško kao prihvatiti sopstvenu smrtnost. Najveća egzistencijalna borba našeg vremena jeste da razumijemo ovu užasnu činjenicu – intelektualno i emocionalno – i da nastavimo da pružamo otpor silama koje nas uništavaju.

Ljudski rod, pod vođstvom Evropljana i Evro-Amerikanaca, već 500 godina divlja planetom, pustoši, pljačka, eksploatiše i zagađuje Zemlju – pritom istrebljujući domorodce koji mu se nađu na putu. Ali igra je završena. Tehnološki i naučni napredak koji je industrijskim elitama omogućio život u neprevaziđenoj raskoši – kao i vojnu i ekonomsku premoć – sada radi protiv nas. Manija za neprestanom ekonomskom ekspanzijom i eksploatacijom pretvorila se u prokletstvo, u smrtnu presudu. Ali čak i dok nam se ekonomski i ekološki sistem raspada, nakon najvrelije godine u naših 48 kontinentalnih država za 107 godina otkad se mjere temperature, mi nemamo ni emocionalne ni intelektualne kreativnosti da isključimo mašinu globalnog kapitalizma. Vezali smo se za paklenu mašinu koja grabi napred, kako pokazuje izveštaj Nacionalne savjetodavne komisije za klimatske procjene i razvoj.

Kompleksne civilizacije imaju lošu naviku da se samouništavaju. Antropolozi kao što su Džozef Tejnter u knjizi The Collapse of Complex Societies, Čarls Redman u Human Impact on Ancient Environments i Ronald Rajt u Kratkoj istoriji napretka opisuju poznate obrasce koji sistem dovode do sloma. Jedina razlika je u tome što ćemo ovoga puta povući za sobom čitavu planetu. Poslije ovog konačnog kolapsa, neće biti novih teritorija za eksploatisanje, novih civilizacija za osvajanje, ni novih naroda za porobljavanje. Duga borba između ljudskog roda i planete završiće se tako što će ostaci ljudskog roda naučiti bolnu lekciju o nesputanoj pohlepi i obožavanju samih sebe.

„Postoji poznati obazac po kome su civilizacije jedna za drugom dozlogrdile prirodi, neumjerenom eksploatacijom sredine, pretjeranim naseljavanjem i razmnožavanjem,“ rekao mi je Rajt u telefonskom razgovoru, javljajući se iz svoje kuće u Kanadi, „One se obično ruše ubrzo nakon što dostignu period najveće slave i prosperiteta. Ovaj obrazac važi za mnoga društva, između ostalih i za Rimljane, stare Maje i Sumerane iz današnjeg južnog Iraka. Ima mnogo drugih primera, uključujući i manje zajednice kao što je ona na Uskršnjem ostrvu. Upravo one stvari koje jednom društvu kratkoročno omogućavaju napredak, naročito novi vidovi eksploatacije okoline poput irigacije, dugoročno dovode do katastrofe, usljed nepredviđenih komplikacija. Ovo u Kratkoj istoriji napretka nazivam „zamkom napretka“. Pokrenuli smo toliko složenu industrijsku mašineriju, utemeljenu na ekspanziji, da sada ne znamo kako da preživimo u oskudici i kako da stabilizujemo svoje zahtjeve od prirode. Nismo uspjeli da stabilizujemo broj ljudi. On se utrostručio tokom mog života. A taj problem dodatno pogoršavaju rastuća razlika između bogatih i siromašnih i koncentracija bogatstva na vrhu, koja garantuje da nikad neće biti dovoljno resursa za raspodelu. Danas ima više ljudi koji žive u teškoj bijedi – oko dvije milijarde – nego što je početkom prošlog vijeka bilo ukupno ljudi na svijetu. To nije napredak.“

 

„Ako odbijamo da rješavamo probleme na uređen i racionalan način, prije ili kasnije će nas snaći neka velika katastrofa“, kaže on, „Ako budemo imali sreće, ona će biti dovoljno velika da nas prodrma, ali ne toliko velika da nas zbriše. To je najviše čemu se možemo nadati. Moramo prevazići našu evolutivnu istoriju. Mi smo lovci iz ledenog doba, samo obrijani i u odjelima. Ne ide nam razmišljanje na duge staze. Radije ćemo da se prežderemo mesom mrtvih mamuta tako što ćemo cijelo krdo saterati preko litice, nego što ćemo da naučimo kako se čuva krdo, pa da i mi i naša djeca možemo da se hranimo dok smo živi. Ovo je skok koji naša civilizacija mora da izvede. I nećemo uspjeti.“

Rajt, koji u svom romanu A Scientific Romance prikazuje budući svijet razoren ljudskom glupošću, navodi „ukorenjene političke i ekonomske interese“ i nesposobnost ljudske imaginacije kao dvije najveće prepreke za radikalnu promenu. Krivi smo svi mi koji trošimo fosilno gorivo, koji se izdržavamo kroz formalnu ekonomiju, kaže on.

Savremena kapitalistička društva, tvrdi Rajt u knjizi What Is America?: A Short History of the New World Order, nastala su tako što su evropski zavojevači opustošili urođeničke kulture na američkom kontinentu od 16. do 19. vijeka, upotrebljavajući afričke robove kao radnu snagu koja je zamenila urođenike. Više od 90 odsto urođeničkog stanovništva stradalo je od boginja i drugih epidemija koje ranije nisu imali. Španci nisu pokorili nijednu veliku zajednicu prije nego što je ona desetkovana boginjama; u prvom pokušaju, Asteci su ih potukli. Da se Evropa nije dokopala zlata Asteka i Inka, da nije okupirala zemlju i prenijela produktivne usjeve iz Novog svijeta na evropske farme, razvoj industrijskig društva u Evropi bio bi znatno sporiji. I Karl Marks i Adam Smit su ukazivali da je dotok bogatstva iz Sjeverne i Južne Amerike omogućio industrijsku revoluciju i pokretanje savremenog kapitalizma. Iscrpljivanje Sjeverne i Južne Amerike, ističe Rajt, označilo je početak orgije evropske ekspanzije. Industrijska revolucija dala je Evropljanima tehnološki napredno oružje, što je omogućilo dalja osvajanja, pljačke i ekspanziju.

„Iskustvo relativno lakih 500 godina ekspanzije i kolonizacije, konstantnog preuzimanja novih teritorija, dovelo je do savremenog kapitalističkog mita da je moguće širiti se beskonačno“, kaže Rajt, „To je apsurdan mit. Živimo na ovoj planeti. Ne možemo da odemo nigdje drugdje. Moramo svesti naše ekonomije i prohtjeve od prirode na prirodnu granicu, ali imali smo 500 godina kada su Evropljani, Evro-Amerikanci i drugi kolonisti preplavili i zauzeli svijet. Ovaj petstogodišnji period navodi nas da takvu situaciju smatramo ne samo lakom za održavanje, već i normalnom. Vjerujemo da će sve uvijek biti veće i bolje. Moramo da shvatimo da je ovaj dugi period ekspanzije i prosperiteta bio anomalija. Rijetko kada se dešavao u istoriji, i nikad se više neće ponoviti. Moramo čitavu civilizaciju prilagoditi shvatanju da živimo u ograničenom svijetu. Ali mi to ne radimo, jer nosimo pretežak ideološki tovar, previše mitoloških verzija namjerno iskrivljene istorije i duboko usađeno uvjerenje da je suština savremenosti u tome da imaš više. Antropolozi ovo zovu ideološka patologija, pogubno uvjerenje koje izaziva slom i nestanak društava. Ovakva društva nastavljaju da se glupo ponašaju jer ne umiju da promijene način razmišljanja. Tu se mi danas nalazimo.“

Kako sunovrat bude postajao sve očigledniji, ako nam je istorija nekakva učiteljica, i mi ćemo poput nekadašnjih društava u nevolji potražiti utočište  u „kriznim kultovima“, kako ih nazivaju antropolozi. Nemoć koju budemo osjećali u ekološkom i ekonomskom haosu oslobodiće dodatne kolektivne zablude, poput fundamentalističke vjere u boga ili bogove koji se vraćaju na Zemlju da nas izbave.

„Klonula društva često sebe obmanjuju da će obavljanjem nekih rituala sve grozne stvari nestati“, kaže Rajt. „Brojni su primjeri toga kroz istoriju. U prošlosti, ovi krizni kultovi uhvatili su korijena u narodima koje su došljaci kolonizovali, napadali ili ubijali, koji su izgubili kontrolu nad svojim životima. U tim ritualima oni vide mogućnost da povrate izgubljeni svijet, koji doživljavaju kao nekakav raj. Traže povratak na staro. Krizni kultovi proširili su se među američkim Indijancima u 19. veku, kada su bizoni i Indijanci istrebljivani, prvo lovačkim puškama pa onda mitraljezima. Ljudi su počeli da veruju, kao u Plesu duhova, da će savremeni svet – bodljikava žica, železnica, belci, mitraljezi – nestati samo ako oni budu radili prave stvari.“

„Svi mi imamo u osnovi istu psihološku aparaturu“, kaže Rajt, „Zbog nje nam slabo ide dugoročno planiranje i ona nas tjera da se hvatamo za iracionale zablude kada smo suočeni sa ozbiljnom pretnjom. Pogledajte kako ekstremna desnica vjeruje da će se, ako se država skloni, vratiti izgubljeni raj pedesetih godina. Pogledajte kako dozvoljavamo da naftna i gasna eksploatacija divlja, kada znamo da je fosilna ekonomija samoubilačka za našu djecu i unuke. Rezultat se već osjeća. Kada na velikom djelu planete budu propali usjevi, imaćemo masovnu glad i slom poretka. To nas čeka ako se ne izborimo sa klimatskim promjenama.“

„Ako ne uspijemo u ovom velikom eksperimentu, gdje su primati postali dovoljno inteligentni da se staraju o sopstvenoj sudbini, priroda će slegnuti ramenima i reći da je bilo zabavno neko vrijeme dati primatima da vode laboratoriju, ali da je to ipak bila loša zamisao“, kaže Rajt.

(Pescanik.net/Frontal)

30.01.2013. u 09:35h