Svu propratnu dokumentaciju o problemu ovog dječaka, kao i o aktivnostima koje su preduzete za prikupljanje pomoći možete pronaći na zvaničnom sajtu akcije.

Zabavu, kao i ostale aktivnosti, organizovala je grupa građana koja se volonterski angažovala da pomogne ovom dječaku i njegovoj porodici, a uz svesrdnu pomoć kluba „Kruna“, Banjalučke pivare, Vitaminke, PC Max-a, Medijamarketa, Alfoma, Mikro Printa, Kliničkog centra, te banjalučkih bendova i DJ-ova koji su pristali učestvovati u ovoj akciji.

Sav prihod od prodatih ulaznica, kao i doniranog pića, biće uplaćen na račun porodice Šarić u svrhu pomoći malom Milanu Šariću.

Pismo majke Milana Šarića

Poštovani,

Obraćam Vam se u nadi da ćete imati sluha i želje za pomoć mom anđelu. 

Zovem se Vera Šarić i majka sam Milana Šarića, dječaka o kojem ovih dana se dosta govori kroz pisane i elektronske medije. No ,željela bih Vam lično reći o kakvom se problemu kod mog sina radi. Rođen je kao zdrava beba, naše treće dijete i prvi sin. Problem sa njegovim zdravljem uočen je u trećem mjesecu života, kada se počeo ispoljavati u vidu gastrointestrinalnih tegoba, dakle problema sa crijevnim traktom. Poslije kratkog ispitivanja na Dječijoj klinici u Banja Luci, upućeni smo u Beograd, na Kliniku za majku i dijete. U toku tog ispitivanja u Beogradu došlo je do drastičnog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, koji se prvenstveno manifestovao kao respiratorna insuficijencija, odnosno nemogucnost normalnog disanja. 

Tada je indikovano da se napravi traheotomija (otvor na vratu mog dijeteta), na šta smo ja i suprug u prvi mah izrazili negodovanje, jer nam je to izgledalo strašno i pomisliti. Međutim kako je stanje bilo sve gore, drugog izbora na kraju nije bilo. Urađen je taj operativni zahvat,a preko tog otvora moj sin je spojen na respirator ( vještačka pluća) koji diše umjesto njega. Dijagnoza koja je tada postavljena je kongenitalna miopatija, hronična respiratorna insuficijencija. Po povratku u Banja Luku, uz pomoć ljekara Dječije klinike u Banja Luci, preko Fonda smo uspjeli nabaviti respirator kojim bi omogućili da Milan bude sa nama kući,a ne u bolnici kako je do tada bilo. 

Od tada prošlo je već skoro 2 godine i ja i suprug smo se angažovali maksimalno oko Milana, edukovali za sve što je potrebno da se radi oko njega, da bi što manje pomoći zahtjevali od drugih. Za te 2 godine dosta su nam pomogli naši prijatelji,komšije, moje radne kolege iz pekare “Manja” i moj gazda Tešanović Saša, te Osnovna škola “Stanko Rakita” iz Vrbanje. Milan je jedno veselo dijete koje nas uveseljava i daje nam novu snagu kad god nam se nasmije, kad god nas pogleda svojim vedrim okicama. Veliki problem nam predstavlja i to sto nemamo adekvatnu opremu za praćenje njegovih vitalnih funkcija, odnosno monitora koji bi nas eventualno alarmirao ukoliko bi došlo do nekog pogoršanja ili ako bi se nehotice u snu Milan isključio sa respiratora, što se jednom i dogodilo. Od toga dana ja i suprug noću spavamo na smjenu, pazeći na svaki Milanov pokret i dah. Ja sam zaposlena u banjalučkoj pekari „Manja“, no trenutno ne radim, jer sam angažovana oko Milana,a suprug je napustio posao kada se stanje sa Milanom pogoršalo i posvetio se danonoćnoj brizi oko Milana. 

Imamo još dvije djevojčice, koje su školarci i koje su svjesne stanja njihovog malog brata, pa se ne žale zbog svega što im je u životu uskraćeno, jer im nismo u mogućnosti pružiti puno. Uživaju igrati se sa Milanom, zabavljati ga u toku dana, kako bi meni i suprugu oslobodile vrijeme da pozavršavamo osnovne kućne poslove. Obzirom da su troškovi svakodnevnog života i režija skupi ,a mi uglavnom sve što imamo od sredstava koristimo za Milanovo liječenje i potrošni materijal (što nas na mjesečnom nivou izlazi oko 200 KM), koji nije na pozitivnoj listi, te nam ga Fond ne refundira, zapali smo u velika dugovanja. Do sada smo se borili kako smo znali i umjeli i nismo željeli tražiti nikakve pomoći, osim tople riječi prijatelja i podrške u našim nastojanjima da Milana izlječimo. Sada je voda došla do grla i prinudjeni smo na taj korak da zamolimo za pomoć ljude dobre volje da u skladu sa mogućnostima pomognu nama i našem djetetu. Najkritičniji nam je dug prema Elektrokrajini koji iznosi sa kamatama oko 3000 KM,a koji su oni u našoj molbi preko ljudi dobre volje koji su se angažovali da nam pomognu, odbili da otpišu. Ponudili su nam reprogram koji mi naravno nismo u mogućnosti da platimo. Naš sin živi od te struje, aparat na koji je priključen bez struje ne može da radi, tako da nam je struja neophodna 24h. Svega par minuta bez aparata, dovele bi do nepopravljivog oštećenja mozga koji bi ostao bez kisika. Imamo i jedan stari agregat koji smo dobili, u slučaju nestanka struje,ali ni on nije ispravan, tako da smo stalno u strahu da će se desiti najgore. Velike nade za Milanovo izlječenje polažemo u nalaz koji očekujemo iz Londona. Naime, u London je poslat Milanov DNK kako bi se postavila zvanična dijagnoza, od koje zavisi da li bi se u Londonu eventualno ,u koliko se ne radi o sistemskom oboljenju , mogao napraviti operativni zahvat transplantacije, koji bi Milanu omogućio normalan život. 

Te rezultate očekujemo krajem mjeseca i sa zebnjom i nadom u srcu molimo se svaki dan da nam stignu dobre vjesti. Ljudi dobre volje su nam se sami javili, organizovani preko društvene mreže Facebook, pokrenuli su akciju u koju se odmah uključio Klinički centar Banja Luka sa svojim radnicima, kako bi se prikupila sredstva za izmirenje duga, te kupovine novog agregata i monitora za praćenje vitalnih funkcija. Jako su nas obradovali svojim nesebičnim zalaganjem da nam izađu u susret u našoj nevolji i da nam pomognu da skupimo ta sredstva. Prema proračunu koji su uradili ,a na osnovu naših podataka o tome šta nam je trenutno neophodno, došli su do cifre od 22 000 KM. S tim bi riješili one goruće probleme,a u koliko bi Milan trebao ići za London, ta brojka bi bila značajno veća. No , oni planiraju nove aktivnosti ukoliko dobijemo pozitivne rezulatate iz Londona. Ja bih Vas kao majka koja bdije nad svojim čedom, zamolila da mi pomognete i odobrite sredstva kojima bi ste se uključili u ovu akciju i omogućili nam na taj način da nastavimo sa daljom borbom za naše dijete. Nadam se da ćete imati razumjevanja za naš problem i da ćete nam pozitivno odgovoriti, te uplatiti iznos koji je uskladu sa Vašim mogućnostima na žiro račun otvoren za ovu namjenu u Hypo banci, na ime moga supruga Sime Šarića.

Broj računa je 5520461499889603.

Unaprijed Vam se zahvaljujem i na vremenu koje ste posvetili čitajući ovo moje pismo vapaja.

 Srdačno Vas pozdravljam i sve najbolje Vam želim u predstojećoj 2013. godini!

Poruka grupe „Budimo ljudi-pomozimo Milanu“:

U ova teška vremena, kada je svako zaokupljen vlastitim problemima, rijetko obratimo pažnju na ljude pored nas. Na ruku koja nam je u vapaju pružena, na bol koji je veći od naše boli, na oči koje ispunjava duboka tuga, a gdje bi se radost mogla useliti samo malim znakom pažnje. Otvori svoje srce, pročitaj u njemu lekciju pod naslovom HUMANOST, jer tu lekciju svi nosimo u svojim srcima, samo što je ponekad zaboravimo. Dječak Milan Šarić rođen je sa teškim i hroničnim oboljenjem pluća i od trećeg mjeseca života priključen je na aparat koji diše umjesto njega.

Njegovi roditelji i ljekari se bore da pronađu način za njegovo izlječenje, ali crni oblak se nadvio nad tu malu nevinu dušu i prijeti mu da će ostati bez svog daha. Roditelji dječaka se 2 godine bore sa njegovom bolešću , a da nikad ni od koga nisu tražili pomoć. Sada kada im zbog dugova prijete isključivanje struje koja znači Milanov život, kada se “njegova pluća”-aparat pomožu kojeg diše kvari i kada stari agregat koji služi za slučaj nestanka struje ne može da upali, sada su se obratili nama. Tebi, meni, tvom drugu, radnom kolegi, svim ljudima dobre volje! Pomozimo Milanu i njegovim roditeljima da nastave borbu za Milanov život. Budi mu prijatelj! Budimo ljudi!

(Frontal)