Kada bi danas na TV B92 bio repriziran serijal Insajdera Službena (zlo)upotreba emitovan u prvoj polovini 2009. godine, privođenje doskora najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, nedodirljivog vlasnika Delta holdinga Miroslava Miškovića, ne bi bilo takvo “iznenađenje” za javnost, ne bi imalo odjeke svojevrsne kampanje, ne bi bilo i predstava koju tabloidi iznenadno ohrabreni igraju kako bi naprasno i iznenadno obavijestili građane o zloupotrebama o kojima je sve već davno rečeno.

Težina i značaj tada objavljenih dokaza u Insajderu danas je još veći, jer jasno ukazuju na jedan sistem koji je godinama građen samo kako bi se izašlo u susret bogatim pojedincima od kojih je Miroslav Mišković samo jedan.

I Mišković, i Milan Beko, i Petar Matić, i Filip Cepter, i Predrag Ranković Peconi kao i mnogi drugi radili su zapravo samo ono što im je sistem omogućio i to sistem koji nije osporavala nijedna politička partija, sistem za koji su ruke u skupštini dizali poslanici svih stranaka, sistem o kojem ni riječ do skoro nije smio da kaže nijedan medij.

Mišković, vlasnik Delta holdinga, priveden je sada pošto su to danima najavljivali tabloidi i unaprijed čak odredili i koliku će kaznu služiti iako nikakva optužnica još nije podignuta.

A privatizacija i zloupotrebe u putarskim preduzećima tek su djelić poslova u okviru ogromnih imperija stvorenih mahom poslije 2003. godine.

Kada je Insajder 2007. godine istražujući iznošenje državnog novca na Vajar u vrijeme ratova i sankcija, a za koji su predstavnici DOS-a obećavali da će ga vratiti čim dođu na vlast, otkrio i objavio podatke o povlasticama režima kojim je upravljao Slobodan Milošević, mediji su prenosili sve o zloupotrebama funkcionera iz perioda Miloševićeve vlasti, ali ne i o poslovima Miroslava Miškovića.

Čovjek za kojeg sada kažu da je pozivao na saslušanja, saslušavao i donosio presude pokušao je tada da se ekonomski obračuna sa B92, ukidajući sve reklame na TVB92. Uspjelo mu je samo da ukine reklame.

Kada je Insajder 2009. u serijalu Sluzbena (zlo)upotreba objavio načine na koje su Mišković i niz drugih biznismena koristili zakonske mogućnosti i proces privatizacije kako bi došli do imovine koja se mjeri stotinama miliona evra, nijedan medij nije ova saznanja prenosio u pokušaju da se priča što prije zaboravi.

Insajderova analiza 2009. istovremeno je pokazala da su zakoni koji su i usvajani, u pojedinim dijelovima bili su takvi da su zapravo legalizovali poslovanje velikih biznismena. Tako se i desilo da se korupcija i kriminal koji su pratili na desetine privatizacija, budu u okvirima zakona pošto su zakoni kreirani prema volji najbogatijih.

To znači da su predstavnici državnih institucija predložili su, a poslanici Skupštine Srbije u nekoliko mandata izglasali, zakone pomoću kojih na kraju biznismeni rade sve po zakonu, a državni budžet gubi, što je ujedno sve na štetu građana.

Bilo je moguće da mnogi biznismeni do ekskluzivnih lokacija u Beogradu dođu tako što kupe propalu fabriku, preduzeće ili štampariju, dok u tu cijenu nije uračunato građevinsko zemljište, koje zapravo najviše vrijedi.

Umjesto oporavka privrede, na ekskluzivnim lokacijama, danas su tržni centri, stambene zgrade… A kupovinom Luke Beograd, u kojoj je sa Milanom Bekom učestvovao i Miroslav Mišković trebalo je da za ove namjene biznismeni dodju do čak 200 hektara zemljišta na jednoj od najboljih lokacija u gradu.

Nakon serije priloga na B92, izmijenjen je Zakon o planiranju i izgradnji kako bi se dugogodišnja nepravda ispravila, a šteta nanijeta budžetu na neki način nadoknadila naplatom konverzije prava korisništva nad zemljištem u pravo vlasništva. Zakon međutim nije imao očekivane efekte.

Zahvaljujući sistemu i onima koji su od 2000. do danas na vlasti, ti isti biznismeni postali su stub ove države, zapošljavaju veliki broj ljudi, pa samim tim država zavisi od njih.

Ogroman novac i dalje se vrti u jednom te istom krugu ljudi, omogućava im veliku moć i položaj, kojim mogu da ucjenjuju političare, da formiraju vlade kakve njima odgovaraju, da postavljaju svoje ljude u svim nadležnim institucijama, dok istovremeno finansiraju i poziciju i opoziciju, pa je tako krug zatvoren.

Istraživanje Insajdera tada je pokazalo da je sve što su kroz privatizacije ili druge načine kupili biznismeni koji su došli do najvećeg broja kvadrata poslovnog prostora, Miroslav Mišković i Petar Matić registrovali na svoje offshore kompanije. Za državu oni su praktično bili strani investitori, jer kako je otkrio Insajder matične firme nisu imali u državi već u zemljama sa poreskim olakšicama. To je značilo da ako prodaju imovinu koja se mjeri stotinama miliona evra, država ne bi naplatila ni porez, a to je opet bilo po zakonu.

Ovo se i desilo kada je Miroslav Mišković Delta banku prodao italijanskoj Banci Intesa, a novac završio na računima njegove kiparske firme Hemslejd.

Država je zbog ovog načina poslovanja ostajala tako godinama i bez poreza na lična primanja i bez poreza na dobit.

Tek 2010. godine, godinu dana poslije Insajdera, ali poslije najave da će Delta prodati lanac Maksi prodavnica, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić pozvao je biznismene na poreski patriotizam porukom da bi “bilo nedopustivo da neke domaće kompanije registrovane u inostranstvu kao ofšor preduzeća, ukoliko dođe do njihove prodaje, ne plate porez u Srbiji.“ Ovu inicijativu su tada podržali isti analitičari koji su prethodno osporavali Insajder, pa i mediji koji nijednu riječ prethodno o tome nisu smjeli da kažu.

Delta Holding objavila da je porez na dobit od prodaje Maksija uplatila u budžet Srbije.

Danas, se javnosti objavljuju podaci da je navodno dio novca od prodaje Preduzeća za puteve Beograd završio na računu firme registrovane u takozvanom poreskom raju, na Britanskim djevičanskim ostrvima, koja je u vlasništvu Marka Miškovića, što je takođe objavljeno u Insajderu 2009.

A sistem se ne mijenja.

Od prvog oprosta grijehova za sve zloupotrebe u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića kada je ofšor destinacija Vajar bila sredstvo za iznošenje državnog novca i kada su preko državnih offshore firmi poslovali i Mišković i Predrag Ranković Peconi. Insajder je 2007. dokazao kako su tada pojedinci imali sve povlastice, od onih koje su ticale kupovine deviza po zvaničnom kursu u vrijeme hipeinfacije, do toga da im je u uslovima kada su građani primali po 3 marke, bilo dozvoljeno i odloženo plaćanje državnih dažbina. Sve je to zaboravljeno kroz neuspjelu pricu o naplati ekstraprofita u vrijeme vladavine Zorana Đinđića.

Ovako zarađeni novac u zemlju se vratio intenzivnom privatizacijom poslije 2003. godine. Danas DSS pruža punu podršku Aleksandru Vučiću u borbi protiv korupcije. Ova stranka ponaša se kao da se skoro sve sporne privatizacije nisu desile kada je ona bila na vlasti, a kada je ministar za privatizaciju bio Predrag Bubalo kojeg danas niko ne spominje.

Sve stranke imale su tako svoju ulogu u izgradnji velikih poslovnih imeprija pojedinaca, od 90tih kada je u vlasti bio SPS, a u jednom periodu I SRS iz kojeg je nastao SNS, preko DOS, DSS i DS.

I u cijelom ovom periodu istovremeno traju pokušaji da se dokazi objavljeni u Insajderu ospore.

To izgleda tako da sada kada je Insajder otkrio zloupotrebe sa državnim sredstvima koja se izdvajaju za Kosovo pokrenuti su blogovi i društvene mreže kako bi se Insajderu zalijepila etiketa “Soroševih i Tačijevih plaćenika”. Tako su tokom emitovanja Službene (zlo)upotrebe tabloidi govorili da je serijal platio Mišković, pa da je serijal platio Petar Matić, pa na kraju posto su pomenute sve stranke, sljedeća izmišljotina bila je da Insajder plaćaju ruski tajkuni. Naslovne strane bile su prepune najava o gubitku frekvencije B92.

Sistem je uvijek isti.