Naši dani

Razvilo se crno vreme opadanja,
nabujao šljam i razvrat i poroci,
podigao se truli zadah propadanja,
umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
na visoko podigli se sutereni,
svi podmukli, svi prokleti i svi mali
postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
ismejane sve vrline i poštenje,
poniženi svi grobovi i životi,
uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
pobegao duh jedinstva i bog rata;
obesismo sve praznike i tribune,
gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
dostojanstva podeliše idioti,
lopovi nam izrađuju bogataše,
mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
svoju hrabrost na podvale i obede,
budućnosti zatrovasmo sve izvore,
a poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,
vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
zatvorismo svoje oči u džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji,
ko jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnjenje,
naraštaji, koji sišu ko pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al kad požar poduhvati na sve strane,
kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Vladislav Petković Dis je rođen u Zablaću kod Čačka, kao deveto od trinaestoro dece. Bio je slab učenik, maturu nije uspeo da položi ni iz dva puta. Ipak, bio je veoma talentovan pjesnik. U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara - sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pjesmama. Tu je proveo dvije godine, a potom odlučuje da ode odatle i potraži posao u Beogradu.

U Beogradu objavljuje pjesme pod pseudonimom Dis (srednja slova njegovog imena). Vladislav Petković Dis dugo nije mogao da nađe službu u Beogradu, i tek uz Nušićevu pomoć, nazi mjesto na trošarini (carinarnici) u Savamali, gdje je radio kao kantardžija. Noći je provodio uglavnom po kafanama, boemskim okupljalištima, družeći se sa pjesnicima Simom Pandurovićem, Matošem i drugima.

1911.godine Dis izdaje o svom trošku zbirku poezije Utopljene duše, koja je bila negativno ocijenjena od strane tadašnjeg uglednog kritičara Jovana Skerlića. Iste godine oženio se Hristinom, sa kojom je dobio sina i kćerku. Živio je veoma skromno, dva puta je otpuštan iz službe, radio je korekture i slabo plaćene poslove po časopisima.

U vrijeme balkanskih ratova, prijavio se kao dobrovoljac, ali ga zbog slabog zdravlja nisu primili. Ipak, bio je izvještač sa fronta.

Dvije godine nakon objavljivanja “Utopljenih Duša”, Srpska kraljevska akademija, dodijelila je Disu godišnju nagradu za siromašne pisce, a te iste godine, po povratku iz rata, ponovo o svom trošku, Dis objavljuje i svoju drugu zbirku pjesama Mi čekamo cara. Ovo izdanje je ponovljeno 1914.godine, a pjesme su uglavnom nadahnute patriotizmom.

Prvi svjetski rat Dis je proveo na mjestu ratnog dopisnika; preživio je povlačenje preko Albanije, dolazak na Krf, odakle odlazi u Francusku marta 1916. godine. U Francuskoj je napisao Nedovršene pesme, koje će 1916. objaviti Srpske novine na Krfu.

Obolio je od tuberkuloze, a sav zarađeni novac je slao porodici, koja ga nije dobijala. Kada je to saznao, odlučio je da ode na Krf, ne bi li nekako pomogao svojima. Putovao je parobrodom “Italija”, koji je potonuo 18. maja 1917.godine, torpedovan od strane njemačke podmornice. I Disova porodica je imala nesrećnu sudbinu: samo godinu dana kasnije, njegova šestogodišnja kćerka stradala je u požaru; njegov sin se borio u Drugom svjetskom ratu u jedinicama Draže Mihailovića, a 1945.godine likvidirala ga je nova komunistička vlast.

Za svoga života Vladislav Petković Dis objavio je samo dvije knjige poezije — što zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, ili zbog toga što je živio samo 37 godina. Ipak Dis zauzima istaknuto mjesto u srpskoj poeziji 20. vijeka, a nekoliko njegovih pjesama kao što su Tamnica, Nirvana i Možda spava ulaze u svevremenu antologiju srpskog pjesništva.

Izvor: poezijanoci.com/frontal