Hajde prvo da utvrdimo gradivo.

U maju ove godine su nas sarajevski mediji naučili da je jedina apozicija koja smije da se lijepi uz ime i prezime Petera Handkea: „negator genocida“. Ne „kultni pisac“, ne „dobitnik Nobelove nagrade za književnost“, ne „austrijski autor“, ne čak ni „kontroverzni umjetnik“, nego jedino i isključivo „negator genocida“. Takođe, naučili smo da svako ko se druži sa Handkeom, preuzima na sebe dio njegove negativnosti, pa zbog druženja s Handkeom možete legitimno biti predmet linča, prijetnji, mogu pokušati da vam zabrane da dođete u ovaj ili onaj grad, i tako dalje, i tome slično.

Istovremeno, najpoznatija kulturna manifestacija sa sjedištem u Sarajevu, Sarajevo Film Festival, svoju glavnu nagradu, sa istinskim simboličnim imenom, dodjeljuje njemačkom režiseru Vimu Vendersu. Ako postoji svjetski umjetnik za koga možemo reći da je Handkeov prijatelj, to je Vim Venders. Da napravite anketu među poznavaocima Handkeovog života i djela, ko im pada na pamet kod sintagme „Handkeov prijatelj umjetnik“, brat bratu sedamdeset posto njih, reći će: Vim Venders. I ne samo da su prijatelji, nego su radili zajedno na najmanje četiri filma. Nije pretjerano reći: ako date Vendersu „Srce Sarajeva“ za njegov filmski opus, barem deset posto tog „Srca“ pripada Handkeu. I ne, rat njih dvojicu nije razdvojio kao Sidrana i Kusturicu. Zajedno su radili film „Lijepi dani u Aranhuezu“ 2016. godine, nakon što je Handke već napisao sve što njegovi hejteri smatraju problematičnim, nakon što je već bio na Miloševićevoj sahrani.

Kad je objavljeno da je Handke dobio Nobelovu nagradu, dok je sarajevska umjetnička krema, okupljena i oko SFF-a, pisala protestne peticije, Venders je svom prijatelju čestitao – pjesmom:

Ko je inače jezik uzimao tako ozbiljno

kao svoj životni zadatak?

Ko je inače pritom uvijek tražio

da o njemu brinemo kao o onom što nam je najvažnije?

Ko je inače nosio težinu svijeta

ni sa čim drugim doli s povjerenjem u riječi?

Ko je inače, sa svakom novom knjigom,

ostajao tako vjeran sebi,

a pritom s tako mnogo odvažnosti?

Ko je inače opisivao prirodu s toliko ljubavi,

da smo je mogli vidjeti novim očima?

Ko inače ako ne ti, Peter?

Kad sam se uopšte tako radovao zbog nekog drugog

kao danas zbog tebe!

Tvoj Vim

I tako, dadoše Vendersu „Srce Sarajeva“, a niko ni da digne glas. Baš niko! Niko da klikne na Klixu, nitko da primijeti nešto točno na Tačnou, nigdje nekog analitičara na Analizirajtočkaba, niđe slobodarstva na Slobodnoj Bosni, NObody was MAD about this on Nomad, nijedan umjetnik sa ASU ništa u brk Vimu sasu, nijedan jedini avaz protesta u Avazu, ništa Hadžifejs da hadžijski pokaže svoj žurnalistički fejs, nigdje ničega da udari na tanana čuvstva tankoćutnih tviteraša, nestade akademske germanofone moralističke perspektive uvažnog prof. Preljevića, nigdje Stava da se časno i vjernički postavi, svi junaci nikom ponikoše.

Kažem, prije samo tri mjeseca, niko iz Sarajeva nekim drugim ljudima koji su snimljeni da se druže s Handkeom ni lijepu riječ nije darovao, a kamoli nagradu, pa je nastala frka koja se do danas nije smirila. Digli su svi na zadnje noge: od najnižeg novinarskog hamelja do članova Predsjedništva BiH. A sada niko, baš niko, čak ni poslovični izuzetak, neka budala da podvikne nešto iz zadnjeg reda?

Kako je to moguće? Padaju mi na pamet dvije teorije.

Prva: na Handkeovo društvo iz maja, sezonu lova je otvorio Bakir Izetbegović, naprije išaretom, a kasnije direktno ih imenujući izdajnicima.

Kad je o Vendersu i Sarajevo Film Festivalu riječ, s te strane neće biti nikakvog sličnog išareta, ako ništa zbog specifične in laws povezanosti Baketa i Mire u narodu poznatih kao badže.

I tako, što bi rekao kolega Bačanović, zla sirotilja neće dobiti signal da na Vima Vendersa šilji neku stvar i on će čak možda u ponekom mediju da bude prozvan „prijateljem Bosne i Bošnjaka“.

Ali, lako ćemo s pustim Vendersom. Zar niko da se ne oglasi po pitanju činjenice da će se pretpremijera serije „Vreme zla“ snimljene po romanu Dobrice Ćosića desiti baš u Sarajevu, na Sarajevo Film Festivalu? A nije tako davno bilo da je emisija „60 minuta“ pravile „specijale“ protkane „zločinačkim citatima“ iz Ćosićeve proze. Pa zar ja moram da skupljam i citiram šta se sve o Dobrici Ćosiću pisalo i piše po Sarajevu, a na ovu vijest nikakvog habera? Zar ja moram da podsjećam na silne tekstove o tome kako je Dobrica Ćosić formalno komandovao Vojskom SR Jugoslavije u vrijeme kad su na Sarajevo padale stotine i hiljade granata dnevno, a oficiri koji su komandovali tom artiljerijom bili su na platnom spisku insitucije kojom je Ćosić komandovao? Zar ja moram da izvlačim iz arhiva šta je sve krema sarajevske inteligencije pisala o Ćosićevoj knjizi „Bosanski rat“? Ako moram ja, nije problem. Može biti zgodan feljton na „Preokretu“.Ali ne bojte se, neće SFF-u i Purivatri to niko zamjeriti ni sekunde.

Badže sve smiju i sve im je unaprijed oprošteno.

Ah da, da ne zaboravim. Ima i druga teorija. Možda sam ja zloban, možda je u Sarajevu sazrela svijest o razdvajanju umjetnosti i politike. Možda iduće godine, „Srce Sarajeva“ dobije Emir Kusturica? (U kontekstu filmske umjetnosti, ne postoji zasigurno nijedan svjetski režiser koji je toliko zaslužio da dobije nagradu baš tog imena.) Možda se u Sarajevu do te iduće godine prevedu i objave neke Handkeove knjige? Možda Handke bude gost Bookstana?

Biće da je do mene, biće da sam ja zloban, ali nekako ipak više vjerujem u prvu teoriju. I tužno je zapravo da Bakir Izetbegović toliko monopolistički upravlja sarajevskim javnim prostorom da od nekih ljudi jednim potezom može da napravi mete, kao što i Dobrici Ćosiću (možda i iz lične zahvalnosti na pomoći u teškim vremenima) može da osigura makar kratkoročnu i privremenu indulgenciju. U Sarajevu vole da primijete kako Aleksandar Vučić upravlja većinom medija u Srbiji, ali ne postoji ličnost ni tema oko koje se u Srbiji ikako uspostavljaju tako bespogovorni i bespizorni konsenzusi kakvi se u Sarajevu kreiraju skoro rutinski.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret

Foto: YouTube, printscreen

Izvor: preokret.info