Jedan od onih ljudi i stvaralaca koji su ostavili snažan pečat u vremenu, koji je napisao stihove „Ako ti jave: umro sam, ne veruj, to ne umem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag“ preminuo je na današnji dan prije 35 godina, a za njim je ostao trag dobrote i čarolije, poezije koja ga je učinila besmrtnim.

Oni koji su ga poznavali kazivali su da je bio sav od pjesme, sjete i dobrote. Mnogi ga pamte i po tome što je baš on bio taj koji je dao ime kafani „Poslednja šansa“.

Umjetnik široke duše, veliki boem koji je dane i noći provodio u beogradskim kafanama, rođen je u Mokrinu, na sjeveru Banata. Govorio je „O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru“, a tokom života je bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, obrađivao drvo, umio da napravi krov, ali i glumio i pravio lutke u lutkarskom pozorištu.

Kako je jednom prilikom kazao nikada nije napisao prvu pjesmu, nego drugu. Prvu pjesmu je u trećem razredu osnovne škole prepisao od Desanke Maksimović i predstavio kao svoju. Sva djeca su bila oduševljena, kao i rodno selo. Tvrdili su da će biti veliki pjesnik. Međutim, na kraju godine, iako nije bio odličan učenik, učitelj mu je poklonio knjigu Desanke Maksimović, istu onu iz koje je on prepisao pjesmu. Time ga je naučio važnu lekciju, da je najveće zadovoljstvo kada nešto sami stvorimo, a ne kada od drugog uzmemo.

U jednom razgovoru je istakao da je čitao mnoge pisce i da su na njega svi uticali, ali da je malo onih koji ga nisu razočarali. Posebno je volio Egziperija.

U svojim djelima Antić je pokazao vrijednost malih stvari, koje odrasli ljudi ne primjećuju. Pisao je o sitnicama koje okružuju čovjeka, u kojima se krije sreća, a koje čovjek opterećen svakodnevnim problemima ne vidi.

Bio je pjesnik žive kreativne riječi, gadio se političkog jezički praznog govora. Zbog svog slobodnog i nesputanog jezika doživio je progon. Raša Popov je ispričao kako je Mika Antić 1957. godine, radeći kao novinar „Dnevnika“, intervjuisao pobjednika prvog „Sterijinog pozorja“ Slavka Kolara. Tom prilikom Kolar mu je ispričao da je išao u partizane. Tada začuđeni Mika upita Kolara kako to niko ne zna, a ovaj mu kaže da on nije od onih koji su cijelog života pozivali na revoluciju pa se onda sakrili. To je bila direktna aluzija na Titovog prijatelja, književnika Miroslava Krležu. Kako je ispričao Raša Popov, Mika je nakon intervjua otišao u redakciju i pošto tu nije zatekao urednika kulture Jocu Vilovca, uzme i objavi taj intervju. Sutradan u redakciji nisu prestajali da zvone telefoni i da dolaze negativne reakcije, a kažu da je i sam Krleža bio uvrijeđen. Mika je tada dobio otkaz i kao veliki pjesnik za djecu uspio da se zaposli u „Mladom pokolenju“ kod Mire Alečković, gdje je bio urednik poezije za djecu.

Preminuo je rano, u 54. godini, ali kako kažu njegovi stihovi „Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek živim šašav letim, i živim“, on i danas živi.

Izvor: glassrpske.rs