Nemojte me krivo shvatiti, no otkako je potres pogodio Baniju, živim bolje nego prije – kaže nam čim smo se susreli 64-godišnji Ljuban Mrđenović, pa odmah nastavi potanko objašnjavati.

- Na ovom brdu u Balincu, zapravo zabačenom sokaku na kraju sela, potpuno sam sam. Brat Vlado se prije par godina teško razbolio i amputirane su mu obje noge: navodno je negdje u bolnici, ali ni to ne mogu tvrditi, jer mi nitko ništa ne javlja, ni kako mu je ni gdje je. Kažu da je bio u jednoj zagrebačkoj bolnici, a čuo sam da će ga prebaciti u neki dom. Otkako ga nema, sam se moram teško boriti za život. Primam 800 kuna socijale mjesečno i to rastežem k'o vrag svog ćaću. U potresu mi se kuća pošteno zaljuljala, ali ostade čitava, kao i ja. Nije mi otpala ni dlaka s glave. A onda istu večer dođoše neki ljudi, pa me pitaju kako sam i treba li mi štogod. Svega mi, braćo, treba, rekoh im ja, a oni istovariše odjeće, hrane, ulja, brašna, pokrivača i svu silu drugoga što sam nikada ne bih mogao kupiti. Sutradan došli neki drugi, za dan-dva treći i moja se magaza napunila toliko da do proljeća imam što jesti. Onda došli vatrogasci pa malo popraviše dimnjak, za njima nekakvi inženjeri. Sad sam bogat i opskrbljen kako nikad u životu nisam bio – objašnjava nam Ljuban.

Znao sam prije biti i gladan, a sad sam navukao hrane i robe k'o neki hrčak i još se svaki dan pogostim toplim ručkom, kaže Ljuban

I taman kad je pomislio da mu bolje ne može biti, pronađoše ga nakon dvadesetak dana u njegovu zabačenom i posve skrivenom sokaku volonteri koji stradalima u potresu dovoze obroke. Sada Mrđenović, nakon što su ga evidentirali, svakoga dana dobiva topli, svježe pripravljen ručak. Od puta koji povrh brda iza Balinca vodi negdje prema Bosni i Hercegovini, odvaja se u jednom trenutku zapuštena i zarasla staza što vodi do kuće našega sugovornika.

- Do mene ćete doći samo ako pukim slučajem ovamo zalutate, pa još pravo ne znam kako su me uspjeli pronaći svi ti dobri ljudi koji su me obilato darivali. Iako je od potresa prošlo podosta dana, još tu i tamo navrati netko s kakvim paketom: ja se zahvalim, pa ponudim rakiju koju netko popije a netko ne. Žalim najprije za onima kojima je potres odnio život, to je ipak najstrašnije. Žao mi je, jasno, i svih koji su izgubili kuću i sada spavaju u tuđem ili po kontejnerima. Ali, ponavljam sa željom da me se krivo ne shvati, ja osobno do ovog potresa nisam nikad bolje živio: znao sam prije biti i gladan, a sad sam navukao hrane i robe k'o neki hrčak i još se svaki dan gostim toplim ručkom – ne krije svoje zadovoljstvo Ljuban Mrđenović.

U istoimenom balinačkom zaselku, Mrđenovićima, nekada je u dvadesetak kuća živjelo stotinjak osoba. Danas Ljuban samuje, dok se u ratu devastirane i popljačkane kuće sve više same od sebe urušavaju i propadaju. Jedina iz koje se zimi izvija dim je njegova, pa ga pitamo kada je građena. Prisjeća se kako je još kao dječarac zapamtio kad je njegov djed Mirko isto pitanje postavio svom ocu, Ljubanovu pradjedu, a on mu odbrusio - da to samo vrag može znati. Čim se dotaknusmo djetinjstva, naš nam domaćin stade pripovijedati o tome kako ga život od malih nogu i nije baš mazio: prebolio je u svojim ranim godinama dječju paralizu, a i inače je u tom životnom razdoblju bio prilično boležljiv, pa nije nikada pronašao družicu s kojom bi zasnovao porodicu i imao djecu. Ipak, najteže mu je bilo 1995., kad je pukla Oluja.

- Oduvijek sam volio konje i prije toga kolovoza imao sam dvadesetak svojih, prekrasnih grla: kad je zagrmjelo, rekao sam da bez njih ne idem nikamo: ako ću bježati i oni moraju sa mnom poći. Tako je i bilo, iako su me svi od toga odgovarali, govorili mi da sam lud i da pustim te konje. Nisam se dao, samo sam svakome poručivao da ako ostanu konji, ostajem i ja. Naposljetku, nakon niza peripetija, završih sa svojim konjima na u Đakovici Kosovu. Nije mi ondje bilo tako loše, možda bih bio i ostao da nije jedna američka bomba, kad ih je NATO onomad bacao po Srbiji, pogodila staju i pobila moje konje. I ja sam tada jedva živu glavu izvukao, pa sam tog časa počeo razmišljati o povratku u Balinac. Stupio sam u vezu s UNPROFOR-om, nakon čega smo se brat Vlado i ja vratili svojoj kući i odmah shvatili da bez prihoda, pa makar i najmanjih, nećemo opstati. Otišao sam stoga u Glinu, do službe za socijalnu pomoć, da im objasnim našu situaciju, no kazaše da nam pomoć u novcu mogu pružiti samo ako kuću i zemlju predamo državi. To nismo htjeli, pa ostadosmo bez financijske potpore i bez zdravstvenog osiguranja; dobili smo samo dva željezna, dobrano hrđava kreveta - objašnjava nam Ljuban.

Osam stotina kuna socijale počeo je primati tek kad je brat Vlado završio u bolnici i tu crkavicu od tada razvlači iz mjeseca u mjesec. Ipak, ima pet-šest ovaca i kokošje jato, pa tu i tamo uspije prodati jaja. Svakog proljeća obrađuje poveći vrt, no cijele godine vodi žestoku borbu s divljim svinjama koje bi najradije poždrale sve što iz zemlje iznikne. Kokošima pak prijete lisice i jastrebovi, koji se svako malo domognu plijena. Nakon potresa, pojavila se nova pošast – iako je kuća ostala cijela, njezini su se temelji zatresli, pa iz podruma na brašno i hranu koju je dobio sada navaljuju miševi. Nije najboljeg zdravlja, ali o boleštinama nerado priča.

- Dobro mi je, brate, ne žalim se i nekako prepinjem sam. Malo me jedino plaši što će biti ako zagusti po tom pitanju, jer nemam ni telefona ni komšije, pa ne mogu nikoga pozvati u pomoć. Ali se sve nekako tješim da neće grom u koprive! Dajte, molim vas, zapišite da mi treba nekoliko dasaka da napravim vrata na štali za ove svoje ovce: vidim da je došlo doba dobrih ljudi, pa ih možda i dobijem – završio je naš razgovor Ljuban Mrđenović.

Izvor: portalnovosti.com