Šutio sam kad su se sporili je li Katarina Kotromanić pretposlednja bosanska kraljica, Bošnjakinja ili Hrvatica, ne želeći podsjećati javnost na njen epitaf u Rimu gdje se diči što je kćer Hercega od Svetog Save i odive iz roda cara Dušana.

Izvana širina, iznutra sitničavost i zloća

Šutio sam kad su jeftinim falsifikatima kroatizovali Nikolu Teslu iako mu rodnu kuću spališe ognjem. Bio sam nijem kad su Majka Vučelića proglašavali Hrvatom, ima i važnijih stvari, neka im malo godi  sujeti da jedan njihov sunarodnik bude važan član prvog iskrcavanja ljudi na mjesec. Objašnjavali su kako je on Hrvat jer se rodio u Hrvatskoj . 

Mrtvo telo pokojnoga vojvode Ivana Musića sahranjeno je u ponedeljak pre podne u ovd. novom groblju. Sprovod se krenuo u 9 i po časova, iz stana pokojnikova u Prizrenskoj ulici br. 15. — Abadžijskom i Ministarskom ulicom ka Vaznesenskoj Crkvi, gde je bilo opelo

Naravno, nisu pokušavali objasniti, kako to da je većina članova Vučelićeve porodice  postradala u Jasenovcu a niti su izvoljeli narodu objasniti da je onda, po takvoj anti-metodologiji ban Jelačić  zapravo Srbin jer je rođen u Novom Sadu ili u najboljem slučaju jedan dežmekasti Lala i da purgeri na Jelačića placu, zapravo gledaju u konjsku guzicu na kojoj sjedi jedan srpski junak ili bar  vojvođanski autonomaš. Obično su na mračne tajne porodice ostaje ćoravo i gluvo, uzaludno misleći da neće izaći na svijetlo dana i pred sud javnosti.

Ali sve ima granicu pa i strpljenje. Evo sad kroatizuju i Milutina Milankovića a onomad, prije desetak godina, hrvatske braniteljske udruge i hrvatski dio lokalnih vlasti, uz asistenciju državne televizije, žestoko su se usprotivile davanju Milankovićeva imena ulici u rodnom mu Dalju. Standardna priča. Ovaj poznati klimatolog i tvorac najsavršenijeg kalendara jeste rođen u Hrvatskoj, ali se šuti da je bio član delegacije SPC na Svepravoslavnom kongresu, održanom u Carigradu 1923-će. Pred svijetom, prikazivaćemo otvorenost i širinu duše, ali u svojim uskim okvirima, među svoja četiri zida, bićemo sitničavi i zli.  

A obično je to tako sa tumačenjima hrvatske istorije. Puno vremena provedeno pod jarmom Mađara, koje se eufemistički naziva doba hrvatsko-ugarske personalne unije, ostavilo je traga. Valja reći da su  Mađari, po svemu sudeći, bili uspješni  asimilatori, pa je tako rana hrvatska istorija bila potpuno zaboravljena. Zaboravljena u tolikoj mjeri da su Hrvati mnogo više guslali o srpskim junacima no o vlastitim kraljevima, koje je bar polovinu, kako kažu zli jezici, po predlošku drevnih i zaboravljenih vizantiskih spisa konstruisao Ivan Kukuljević jer mu se jako dopalo kako njegovi školski drugovi Srbi ushićeno pričaju o svojim davno mrtvim monarsima.

IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI:

Valjalo je tu istoriju etablirati u prosti puk pa su naknadno izmišljene  čak i pseudo-tradicionalne besmislice  tipa kletve kralja Dmitra Zvonimira (izvučena iz prašnjavih zaboravljenih spisa anonimnog i vjerovatno nepostojećeg  Popa Dukljanina i splitskog Tome Arhiđakona, dalmatinskog latina koji je je Hrvate prezirao i smatrao divljacima i vavarima)  i navodnog starog  hrvatskog pozdrava, prvi put pomenutog u nekoj operi iz 19 vijeka,  kojeg pristojni ljudi ne mogu izgovoriti bez velike posramljenosti,

“Da prostiš, za dom spremni!”

Tesla, Vučelić i Milanković nisu otišli sa ovog svijeta davno. O tome šta su oni u nacionalnom smislu bili, sami su više puta rekli ali prosto to svojatanje u meni izaziva potrebu za odgovorom kakvo takvo bezočno prisvajanje i zaslužuje.Don Ivan Musić u balkanskim okvirima nije neki bitan istorijski lik. Istina, zbog životne priče jako je zanimljiv, ali u istorijskom smislu služi samo za to da pokaže kako su i hercegovački Hrvati imali udjela u borbi protiv osmanskih zavojevača. Rođen kao katolik u Klobuku pokraj Ljubuškog, još pride katolički sveštenik imao je kvalifikacije da ga se naknadno proglasi Hrvatom, što je i učinjeno, pa su tako tokom ludila devedesetih po Hercegovini nicali neukusni spomenici na kojima je stajalo da se don Ivan “borio protiv srpsko-cnogorskog posezanja za svetim hrvatskim tlom”. 

Šutio sam kad su jeftinim falsifikatima kroatizovali Nikolu Teslu iako mu rodnu kuću spališe ognjem. Bio sam nijem kad su Majka Vučelića proglašavali Hrvatom, ima i važnijih stvari, neka im malo godi  sujeti da jedan njihov sunarodnik bude važan član prvog iskrcavanja ljudi na mjesec. Objašnjavali su kako je on Hrvat jer se rodio u Hrvatskoj

Ako je vjerovati zapadnohercegovačkim spomenicima Don Ivan Musić je branio Hercegovinu od samoga sebe.

Što je urnebesna izmišljotina kad se zna da je don Ivan Musić nosio čin crnogorskog vojvode koji mu je uručio Blažo Petrovića na Petrovdan 1875. u manastiru Zavala. Svjedoci kazuju da je don Ivan tada skinuo mantiju a ogrnuo  kićenu dolamu, te se  opasao kuburama, jataganom i  sabljom Dimiskijom.  Izvori vele, da je na glavu stavio zavratu a da su svi prisutni pa i sam Ivan uzviknuli:

“Živio Knjaz Nikola!”

A još pride, u popovsko-ljubinjskom bataljonu, kojim je komandovao don Ivan, više od polovine boračkog sastava činili su Srbi pravoslavni. Ali opet, to nije ništa pred činjenicom da je don Ivan ipak umro kao pravoslavni Srbin. Još kao mladić, sjemeništarac pokušao je pobjeći u Srbiju koja je za balkanske narode u to vrijeme bila simbol slobode.

Ovo je bila  priča o Ivanu, kojeg je hrvatska istorija  bez imalo zadrške smatrala svojim, što on u stvari i jeste bio, ali ne na način kako bi ta “povjesnica” htjela. Povjesnica koja svojata tuđe, i to zaslužna  što su ti “tuđi” postali  tuđi, izgubiće i one što je bez sumnje smatrala svojim

Uhapšen je, ali je na intervenciju ujaka biskupa Anđela Kraljevića kod turskih vlasti, oslobođen.  Bolna istina je da tada u Bosni i Hercegovini, katolici, pa i oni najobrazovaniji ,  nisu imali nekog određenog identiteta osim katoličkog, te  je tako i  fra Grgo Martić jedno vrijeme bio Srbin. Doslijedno tome je   i don Ivan, kako govore neki izvori, porodično porijeklo izvodio od sestrića kneza Lazara, braće Musića. U vrijeme ustanka 1875. godine Ivan je bio župnik u popovopoljskom selu Ravnom. 

Mlad, pun prohtijeva, izgleda lakom na žene, vjerovatno se smrtno dosađivao u od Boga i  ljudi zaboravljenom Popovom polju ( Sam naziv Popovo polje, u hrvatskoj mitologiji se pokušava imenovati kao Papino polje) . Ustanak koji je izazvao Veliku istočnu krizu dobro mu je došao. Nametnuo se kao jedan od lokalnih autoriteta i crnogorskom  knjazu Nikoli Petroviću. Malo je ratovao, malo izbjegavao borbu, pisao neka pisma, često svraćao kod porodice Vukasović u Gracu neumskom jer mu se poprilično dopala mlada Cvijeta Vukasović, s kojom će po završetku ustanka prvo pobjeći u Crno Goru, a kasnije i u  Srbiju.

Katarini, bosanskoj kraljici, rođenoj od Stipana, vojvode od svetog Save, od roda Jelene i od kuće cara Stipana, ženi Tomaša, kralja bosanskoga, koja je živjela 54 godine i preminula u Rimu, godine Gospodnje 1478., 25. dana oktobra, postavljen je njenim novcem spomenik.

O don Ivanu su napisani brojni članci i prilozi, možemo reći da je njegova biografija, naročito što se tiče vremena Hercegovačkog ustanka dobro poznata, ali njegov beogradski dio života javnosti je malo znan. Može biti da je to iz razloga, što se hrvatskim istoriografima taj njegov poslednji period života ne uklapa u sliku hrvatskog velikana, kakav se u političkom smislu trebao predstaviti bosansko-hercegovačkim Hrvatima, dok u srpskoj istoriografiji Musić čak često optužuje za špijunsku aktivnost u korist austrijskog ćesara. Vjerovatno  ponajviše iz razloga jer je za propast tadašnje  srpske politike u Bosni i Hercegovini trebalo na nekoga svaliti dio krivice, a najlakše je to bilo učiniti nekome ko je bio katolički sveštenik i ko je imao kontakte sa Austrijancima, pritom svjesno prelazeći preko činjenice da je Musić imao istorijski potvrđene obavještajne veze  i sa srpskom vladom.

Valjalo je tu istoriju etablirati u prosti puk pa su naknadno izmišljene  čak i pseudo-tradicionalne besmislice  tipa kletve kralja Dmitra Zvonimira (izvučena iz prašnjavih zaboravljenih spisa anonimnog i vjerovatno nepostojećeg  Popa Dukljanina i splitskog Tome Arhiđakona, dalmatinskog latina koji je je Hrvate prezirao i smatrao divljacima i vavarima)  i navodnog starog  hrvatskog pozdrava, prvi put pomenutog u nekoj operi iz 19 vijeka,  kojeg pristojni ljudi ne mogu izgovoriti bez velike posramljenosti

Ivan je u Crnu Goru prebjegao 1870, zajedno sa suprugom Cvijetom. O razlozima takvog postupka nećemo raspravljati. Na Cetinju su im se rodile   kćeri Delfa i Danica. Prestonicu pod Orlovim kršem napustili su 1881. godine i zaputili se u Srbiju. U  memoarima  Ivanove ćerke Delfe, dragocjenom izvoru Musićeve srpske biografije nalazimo podatak da je Ivan radio kao tumač za francuski jezik kada se gradila pruga Beograd-Miš i da je tada  stanovao  kod Đorđa Nedića, načlelnika u Prcanju, gdje je kao dijete umrla Ivanova kćer Danica. Đorđe Nedić je otac  mnogo poznatijeg, potonjeg generala Milana. Odatle vuku kasnije dobre veze između Ivanove ćerke Delfe i porodice Nedić, koje će se krunisati kasnije brakom između Delfine usvojene kćeri Ivanke i sestrića Milana Nedića, Stanislava Krakova. Po svršenom poslu preselio se u Beograd gdje je postao viši poštanski službenik.

HERCEGOVAČKE VOJVODE: Don Ivan Musić, Petar-Bajo Božić i Mićo Ljubibratić

Poštom je upravljao Svetozar Anđelić, koji će se kasnije oženiti Ivankom ćerkom Milana Milićevića, književnika i  člana Srpskog učenog društva, i  Akademije nauka u Petrogradu, Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, člana Srpske kraljevske akademije u Beogradu, predsjednika Srpskog arheološkog društva i jedan od osnivača Srpske književne zadruge. Kum na vjenčanju bio je Don Ivan Musić!  Teško da bi neko tada u Srbiji prihvatio za kuma katolika, a  vjerovatno  ni crkva to ne bi dozvolila.  To nije bilo jedino kumstvo Don Ivana, Delfa se sjeća da je njen otac bio kum na vjenčanju izvjesnog Jovana Pribisavljevića. A i ona sama  je kao djevojčica kumovala na krštenju Laze Milišića koji će docnije postati direktor Činovničke banke! O tome kako je don Ivan Musić prešao na pravoslavlje govori Delfa Ivanić

“Kad je 1881. došao u Srbiju, primio je pravoslavlje sa krsnom slavom Petrovdan-dan kada je na oltaru u srpskom manastiru Zavala, u Popovom polju, u donjoj Hercegovini, u prisustvu svojih vjernih ustanika, primio svoju ustaničku i vojvodsku zakletvu”

Jedna od najpoštovanijih beogradskih sahrana

Malo je poznato Musićevim biografima da je Ivan sa suprugom dobio u Beogradu i treću ćerku koju su nazvali Vukosava, ali ona je živjela samo nekoliko dana.

Posle smrti djeteta, od tuberkoloze razbolila se Ivanova supruga Cvijeta. Bolest kojoj tada nije bilo lijeka lijepu Cvijetu odnijela je 1885. godine. Ivan se kasnije ponovo oženio izvjesnom Jelenom, ali nije dugo poživio. Bolest koja je uzela njegovu družbenicu Cvijetu, bila je fatalna i za njega. Umro je 11 decembra 1888. Njegova sahrana prerasla je u pravu nacionalnu manifestaciju i dugo se pamtila u Beogradu po masovnom učešću naroda i i crkve. O tome je brujala tadašnja beogradska štampa.

Male novine o tome pišu:

“Kao što smo već ranije javili našim čitaocima, u nedelju 11 ov. mjeseca umro je don Ivan Musić, bivši vojvoda hercegovački i u potonje vreme poštar pošte beogradske.  Pokojnik je sahranjen 12 ov. m sa velikom pompom”

Beogradsko Videlo opisuje sprovod:

“Mrtvo telo pokojnoga vojvode Ivana Musića sahranjeno je u ponedeljak pre podne u ovd. novom groblju. Sprovod se krenuo u 9 i po časova, iz stana pokojnikova u Prizrenskoj ulici br. 15. — Abadžijskom i Ministarskom ulicom ka Vaznesenskoj Crkvi, gde je bilo opelo. Pri sprovodu i opelu izvoleo je iz počasti činodejstvovati Njegovo Preosveštenstvo Episkop Žički G. Nikanor sa šesnaest sveštenika,. Sem toga učestvovali su iz počasti : pevačke družine„Kornslije” i ”Davorje,” đaci ovdaš. bogoslovije i đaci poštansko-telegrafskog kursa…Za sandukom među  prijateljima išao je sav pogružen mladi beg Ljubović iz Nevesinja.”

Evo sad kroatizuju i Milutina Milankovića a onomad, prije desetak godina, hrvatske braniteljske udruge i hrvatski dio lokalnih vlasti, uz asistenciju državne televizije, žestoko su se usprotivile davanju Milankovićeva imena ulici u rodnom mu Dalju. Standardna priča. Ovaj poznati klimatolog i tvorac najsavršenijeg kalendara jeste rođen u Hrvatskoj, ali se šuti da je bio član delegacije SPC na Svepravoslavnom kongresu, održanom u Carigradu 1923-će. Pred svijetom, prikazivaćemo otvorenost i širinu duše, ali u svojim uskim okvirima, među svoja četiri zida, bićemo sitničavi i zli

U Vaznesenskoj crkvi od Musića se oprostio Milan Biljčević prigodnim govorom kojeg je započeo ovim riječima

“Vojvodo, vojvodo! Zar baš ni bele, ni crne  da nam rečeš pri polasku u večni svet! Zar da i bez, zbogom ostaj, ostaviš tvoju malu Delficu, tvoju jedinicu, tvoje kumove i prijatelje?! Ti ćutiš…Na tvojim se usnama se zanavek sledila reč tvoja, reč koja beše vazda i za svakoga samo puna milošte i blagosti, koja beše navek odmerena na kantaru tvoje neumitne pravičnosti i provejana čistom i iskrenom ljubavlju prema ukućanima, prijateljima i bližnjim tvojim!”

KĆER DON IVANA MUSIĆA – DELFA IVANOVIĆ-MUSIĆ

Vojvoda je na koncu sahranjen uz prisustvo mnoštva Beograđana na Novom groblju kao pravoslavni Srbin što je na koncu sam izabrao da bude. Njegovu ćerku Delfu, iako su pojedini hrvatski istoriografi govorili da je odrasla u sirotištu, usvojili su Predsjednik beogradske opštine Mihajlo Bogićević i njegova supruga Katarina Konstantinović, bliska srodnica kralja Milana Obrenovića. Delfa je kasnije životom, djelima pa i junaštvom možda i nadvisila oca, ali ona zaslužuje poseban osvrt. Ovo je bila  priča o Ivanu, kojeg je hrvatska istorija  bez imalo zadrške smatrala svojim, što on u stvari i jeste bio, ali ne na način kako bi ta “povjesnica” htjela. Povjesnica koja svojata tuđe, i to zaslužna  što su ti “tuđi” postali  tuđi, izgubiće i one što je bez sumnje smatrala svojim.

Izvor: preokret.info

Foto: Google, Youtube