Na jednoj od takvih fotografija koja se često pojavljivala, a i danas se pojavljuje u različitim dokumentarnim filmovima, knjigama i časopisima, nalazi se djevojčica koja leži na podu neke prostorije i dječak koji sjedi pored nje. Taj dečak je Milan Bižić (1938), danas osamdesetdvogodišnjak u penziji, koji živi u Silašu, mjestu svog rođenja.

Milanova porodica došla je u Silaš dvadesetih godina prošlog vijeka. Poznato je da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca provodila agrarnu reformu koju je pratila i kolonizacija solunskih dobrovoljaca. Milanov deda kao solunski dobrovoljac tako je od države u Silašu dobio zemlju i okućnicu.

Već na samom početku Drugog svjetskog rata prve žrtve ustaša i mađarskih fašista na ovom prostoru bili su upravo solunski doborovoljci iz Silaša i Palače koji su ubijeni sredinom aprila 1941. godine. Sama Nezavisna država Hrvatska izdala je poseban zakon o dobrovoljcima koji su postali nepoželjni u novoj državi i ubrzo potom i protjerani, mahom u Srbiju.

Deda mi je bio solunski dobrovoljac i kao dobrovoljac u Silašu dobio je zemlju i kuću, a ovdje je doselio iz mjesta Crkveni Bok u zapadnoj Slavoniji. Ovdašnje stanovništvo protjerano je u Srbiju 1941. godine, većina porodica, samo je moj otac i još jedan čovjek odveden u Osijek u zatvor tako da mi nismo tad otišli za Srbiju. Nakon očevog hapšenja moja majka je otišla u Crkveni Bok, zajedno sa njom išla je jedna rođaka i ja. U to vrijeme imao sam četiri godine. Prolazili smo kroz šume i danima jeli samo divlje kruške i druge šumske plodove – kaže Milan Bižić, danas starac iz Silaša koji se zbog malog broja godina koje je tada imao ne sjeća svih detalja iz tog vremena, ali su mu svježa sjećanja i priče starijih sa kojima je tada bio.

Fotografija Milana Bižića kao malog dečaka, foto: privatna arhiva

Sela su bila opustošena, ili je narod pobjegao ili su ih ustaše protjerale i poubijale. Baš kad smo mi dolazili u to selo, izveli su rodbinu i sve su ih poubijali. Kad je to vidjela moja majka, krenula je prema njima da se suprotstavi, ali joj sestra to nije dopustila jer je znala da bi i nju ubili. Primjetivši nas, ustaše su krenule za nama, ali nisu nas uspjeli uhvatiti u kukuruzima. Tu smo se krili po napuštenim kućama sve dok nas konačno nisu pohvatali i odveli u logor gdje su nas i razdvojili.

Logora se ne sjeća

Detalja iz samog logora Milan se ne sjeća, zna samo da nisu bili dugo tamo. Vratili su se u Silaš, gdje su ustaše naselile hrvatsko stanovništvo, uglavnom iz Zagorja.

Nismo mogli da se vratimo u našu kuću pošto je u njoj živjela jedna porodica, nego smo živjeli po drugim kućama. Moja mater bavila se ručnim radovima, tkala je i štrikala, tako da je to prodavala tim Zagorcima i na taj način smo ja, mama i baba uspjeli da preživimo rat. Sa mnom u logoru bila je baba, pošto mi je mater pobjegla u šumu gdje je bila sa Srbima koji su pobjegli iz svojih sela i skrivali se od ustaša. Otac je za to vrijeme uspio da izađe iz zatvora jer se za njega založio jedan pop, u selu se krio jedno vrijeme i 1942. godine ponovo su ga uhvatili i odveli za Vinkovce. Iz Vinkovaca preko neke veze otišao je u domobrane odakle je kasnije pobjegao u partizane – napominje Bižić.

Kako Milan tvrdi, prema mještanima sela doseljeni Zagorci lijepo su postupali, čak su ih i štitili od ustaša.

Često su nas krili od njih i nisu nas odavali. Poslije rata vratili smo se u svoje kuće, dok su se Zagorci koji su ovdje živjeli u našim kućama naselili u obližnje Ćelije i u Jarminu.

Fotografija nastala u logoru Staklana kod Siska?

Vremenom su se u javnosti pojavljivale fotografije djece iz ustaških logora. Znajući da je kao mali dječak bio jedno vrijeme u logoru i imajući neke svoje stare fotografije iz tog vremena, zaključio je da se upravo on nalazi na jednoj od tih fotografija.

Kada sam kasnijih godina vidio ovu sliku uporedio sam je sa jednom svojom iz tog vremena. I na jednoj i na drugoj fotografiji vidi se da sam u istom odijelu, a sa mnom je zajedno bio i moj brat koji je prošle godine umro i koji je od mene bio stariji 11 godina. On me je i čuvao – tvrdi Bižić i kaže da ne zna ko je djevojčica koja leži pored njega na pomenutoj fotografiji.

Ova fotografija zapravo je zamrznuti kadar iz video-snimka koji se takođe povremeno koristi u dokumentarnim filmovima. Iako se Bižić ne sjeća tačno u kojem je logoru bio, prema podacima Javne ustanove Spomen-parka Jasenovac, koja je u posjedu fotografije, taj snimak nastao je u Dečijem logoru Staklana kod Siska 1942. godine.

Logor u Sisku osnovan je u avgustu 1942. godine, nakon kozarske ofanzive i to pod službenim nazivom Prolazni logor za izbjeglice u okviru kojeg je funkcionisao i logor za djecu nazvan Prihvatilište za djecu izbjeglica. Bilo je nekoliko objekata ovog logora kao što su Staklana, Pecara, Solana Rajs, samostan sestara Svetog Vinka.

Logor Staklana nazvan je po prostorijama bivše fabrike stakla „Teslić“. Kroz ovaj logor prošlo je nekoliko hiljada djece, čiji su roditelji bili ili ubijeni ili odvedeni na prisilan rad u druge logore. Prema podacima Javne ustanove Spomen-park Jasenovac u logoru Sisak umrlo je 1.631 dijete, iako ovo nije konačan broj i on se vjerovatno neće nikada utvrditi.

Već po njegovom otvaranju u ovaj logor došla je Diana Budisavljević koja je radila na zbrinjavanju djece zajedno sa dvije sestre Crvenog krsta. U logoru su bila smještena djeca od dojenčadi do četrnaest godina, dobrim dijelom oboljela od različitih bolesti, u nehigijanskim uslovima, sa vrlo malo hrane.

Nakon Drugog svjetskog rata Milan je odrastao u mjestu svog rođenja. Bavio se poljoprivredom, kasnije je jedno vrijeme bio poštar u Laslovu, a 20 godina je radio u Vodnoj zajednici u Osijeku. Iako sa više godina radnog staža, danas prima samo poljoprivrednu penziju. Kao zatočenik ustaškog logora nikada, ni za vrijeme Jugoslavije, ni danas, nije dobio ni dinara obeštećenja, iako su to pravo mnogi iskoristili i ostvarili.

Izvor: srbi.hr