Kratkoročno, suzbijanje epidemije i njeno ublažavanje su od suštinskog značaja za zaštitu najugroženijih lјudi, starih, siromašnih, onih sa lošim uslovima življenja, imunokompromitovanih, ali je značajno i pogledu rasterećenja zdravstvenog sistema, kako bi se izbjegli scenariji koji su se mogli vidjeti u Italiji, Španiji i Nјujorku. Suzbijanje epidemije je spasilo bezbroj života tokom kuge u srednjem vijeku i tokom pandemije Španske groznice, a isto može učiniti i danas.

I zaista, iskustva Kine, Singapura i Južne Koreje pokazuju da odlučne mjere suzbijanja epidemije, kao što su karantin i praćenje kontakata, mogu biti efikasne u smanjenju novih infekcija COVID-19. Pošto virusi ne mare za granice, pomaganje zemlјama u razvoju, sa slabim javnim institucijama i zdravstvenim sistemima, u jačanju njihovih napora u suzbijanju epidemije i pružanju odgovarajuće njege, trebalo bi da bude glavni međunarodni prioritet.

Ali, restriktivne mjere i karantin ne mogu trajati zauvijek, a COVID-19 vjerovatno neće proći sam od sebe. Svijet mora iskoristiti svoje kolektivne resurse kako bi upregao snagu nauke, inovacija i tržišta kako bi smislili održivije rješenje, na primjer, lijek ili vakcinu, s tim da kreatori politike moraju shvatiti da vlade moraju osigurati da naučne i medicinske inovacije služe javnosti, a ne samo akcionarima kompanija.

Iako je COVID-19 novo oboljenje, koronavirusi nisu. Ipak, istraživanje ovih virusa često ne ispunjava sve ono što je potrebno, posebno zbog neadekvatnog finansiranja. Tokom 2016. godine, tim naučnika iz Teksasa razvio je potencijalnu vakcinu protiv još jednog smrtonosnog koronavirusa, teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS), ali nisu uspjeli da obezbijede sredstva za pokretanje kliničkih ispitivanja na lјudima.

Da su se takva istraživanja nastavila prije epidemije COVID-19, svijet bi barem bio u velikoj prednosti u potrazi za vakcinom. Međutim, privatne firme nisu imale dovoljno podsticaja da razviju vakcinu ili lijek protiv SARS-a ili MERS-a (bolesti koje takođe izazivaju koronavirusi). Na kraju, do 2016. godine epidemija SARS-a je bila odavno završena, a od MERS-a je oboljelo relativno malo lјudi (manje od 2.500 od nastanka 2012. godine). Ovaj nedostatak ulaganja u zaštitu od moguće buduće prijetnje bio je očigledan neuspjeh na tržištu.

I danas, kako naučnici širom svijeta rade na ubrzanom razvoju COVID-19 vakcine, tržišni neuspjesi vode ka propuštenim prilikama. Za početak, pored farmaceutskih, trebalo bi više angažovati velike kompanije u drugim industrijama.

Tehnološke kompanije bi naročito trebalo da primijene napredne tehnologije poput vještačke inteligencije i računarstva u oblaku, kao i svoje armije naučnika, kako bi spriječile uska grla i vodile naučna istraživanja. Na primjer, vještačka inteligencija može da predloži elemente vakcine na osnovu postojećeg znanja o strukturama proteina virusa i da pomogne medicinskim istraživačima da proizvedu relevantne istraživačke radove i analiziraju podatke. To se već u određenoj mjeri dešava, ali treba povećati napore i pobolјšati koordinaciju kako bi se izbjegao prazan hod.

U stvari, svi napori - od strane industrije, istraživača i vlada - trebalo bi da budu bolјe koordinisani, pri čemu bi javni i privatni resursi trebali biti udruženi radi postizanja zajedničkog cilјa. Kako bi došli do tog cilja, vlade bi trebale provoditi odgovarajuće industrijske politike i stvoriti državne radne grupe koje bi potencijalno vodili instituti za javno zdravstvo, kako bi se pomoglo u traženju vakcina i lijekova, uklјučujući osiguravanje potrebnih finansijskih sredstava.

Ti državni napori bi tada mogli biti koordinisani jednom globalnom radnom grupom, na čelu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i drugim međunarodnim institucijama. I ovdje je klјučno osigurati adekvatno finansiranje, kao i podsticanje otvorene razmjene znanja i informacija između svih relevantnih aktera, od univerziteta i istraživačkih instituta do korporacija i vlada. Pored ubrzavanja napretka ka pronalasku lijeka ili vakcine protiv COVID-19, tako fokusirani napori za istraživanje i razvoj mogli bi proizvesti dragocjene inovacije.

Čuveni ekonomista Albert Hiršman je jednom opazio: ''Kreativnost nam uvijek dođe kao iznenađenje, stoga nikada ne možemo računati na nju i ne usuđujemo se vjerovati dok se ne dogodi'', ali čak i ako ne možemo računati na kreativnost, možemo stvoriti uslove za nju, koristeći svoje resurse, alate i domišlјatost, izbjegavajući neefikasnost. U tom smislu, pandemija COVID-19 nudi priliku svijetu da gaji novi pristup inovacijama koji je pogodan za eru u kojoj svi dijelimo naše najveće izazove.

Izvor: project-syndicate.org

Frontal/D.M.