Njemačka i Južna Koreja su na čelu kolone zbog velikog broja testiranih na virus SARS-CoV-2 , međutim, Velika Britanija i SAD zaostaju. Što su kašnjenja veća, produžava se i neizvijesnost u vezi sa veličinom prijetnje koju donosi virus.

Dakle, koje su to dijagnostičke metode dostupne u borbi sa ovom prijetnjom i koje su njihove eventualne prednosti ili mane?

Prema pisanju Fajnenšl Tajmsa, postoje dva osnovna tipa testova. Prvi test je test na prisustvo antigena, odnosno virusa SARS-CoV-2 koji uzrokuje oboljenje COVID-19. Drugi test je test na prisustvo antitijela, kojim se otkriva da li je osoba bila zaražena i prebolovala bolest tako što se testira imunološki odgovor organizma.

Nakon što su kineski naučnici izolovali virus polovinom januara, laboratorije širom svijeta su mogle da testiraju pacijente na prisustvo ovog uzročnika. Metoda koja je u upotrebi već 30 godina, a kojom se vrše ova testiranja naziva se reakcija lančane polimerizacije (PCR), a uzorkovanje se najčešće vrši uzimanjem brisa nosa.

Test na prisustvo antitijela ili serološki test ispituje da li je osoba stekla imunitet na neku prethodnu infekciju, a uzorkovanje se vrši iz krvi. Test koristi proteine virusa kao „lijepak“ za hvatanje antitijela prisutnih u krvi, a kapilarna krv je dovoljna za ovaj tip testa, odnosno običan ubod u prst.

Traže se dvije vrste antitijela, IgM koja se javljaju brzo nakon infekcije i ona mogu služiti kao dokaz da je virus još uvijek prisutan kod osobe i obično se povlače nekoliko sedmica nakon infekcije. Nakon njih dolaze IgG antitijela koja predstavljaju dugotrajniji imunitet i čuvaju organizam od ponovljene infekcije, međutim, niko ne zna koliko je trajan takav imunitet – da li je u pitanju nekoliko mjeseci ili godina.

Serološki testovi, na čijem razvijanju ubrzano rade Njemačka i Velika Britanija, kada se sprovedu na reprezentativnom uzorku populacije, će odgovoriti na klјučna epidemiološka pitanja, uklјučujući i to koliko lјudi je bilo zaraženo pokazujući blage ili nikakve simptome. Pored toga, jednom kada se razviju ovakvi testovi trebalo bi da daju rezultate brže od tradicionalnih PCR testova, dajući rezultat za nekoliko minuta, a ne nekoliko sati.

Međutim, koliko brzo se mogu proizvesti pomenuti testovi?

Tradicionalno, dijagnostika antigena se uglavnom vrši u javnom sektoru, a privatne kompanije pružaju testovne komponente kao što su hemijski reagensi i brisevi za uzorke pacijenata. Ali, posljednjih sedmica došlo je do ogromne mobilizacije resursa privatnog sektora, a kompanije širom svijeta se bore da uđu na tržište koje se brzo širi, proizvodeći automatizovane PCR setove koji obrađuju uzorke mnogo brže od klasičnih laboratorija. Test na prisustvo antigena se relativno brzo proizvodi, jer predstavlja samo malu nadogradnju na postojeću PCR metodu.

Ali, test na prisustvo antitijela je druga priča, jer se moraju kreirati ispočetka. Prema riječima doktora Džejmsa Džila sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Vorviku, ovaj test zahtijeva da uzmete pacijentovu krv, pronađete antitijela u tom uzorku (molekule koje su manje od samog virusa), stvorite reproduktivno antitijelo u laboratoriji, a zatim stvorite reagens koji će detektovati to antitijelo.

Kada govorimo o tačnosti ovih testova, PCR test je izuzetno tačan kada ga pažlјivo izvode iskusni stručnjaci u dobro opremlјenoj laboratoriji, jer ciljano detektuje prisustvo antigena SARS-CoV-2 i daje jako malo lažno pozitivnih nalaza. Međutim, veći problem kod ovog testa su lažno negativni nalazi, a koji nastaju kao posljedica nepravilnog uzimanja i obrađivanja uzoraka.

S druge strane, tačnost i pouzdanost seroloških testova neće biti poznata dok god ne prođu određena klinička ispitivanja, a laboratorijski tehničari ne steknu više praktičnog iskustva sa takvim testovima.

Stoga, može se zaključiti da nije jednostavno povećati brzinu i kapacitet testiranja, jer to uključuje dvije važne komponente – kvalitetnu opremu i dobro obučeno osoblje.

Frontal/D.M.