Kako epidemiološka situacija eskalira u svijetu, rizici svojstveni globalnim lancima snabdijevanja su očigledniji nego ikad. Umjesto da čekaju povratak poslu kao i do sad, kompanije mijenjaju matricu, prelazeći sa jeftine radne snage na robote.

Početkom devedesetih, kompanije su počele seliti proizvodnju u zemlјe sa jeftinom radnom snagom, potpomognute padom gvozdene zavjese, globalnom integracijom Kine i njenim eventualnim pristupanjem Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, te porastom kontejnerizacije. Period između 1990.godine i globalne finansijske krize 2008. godine, nazvan je erom hiper-globalizacije, u kojoj su globalni lanci vrijednosti činili oko 60% svjetske trgovine.

Svjetska finansijska i ekonomska kriza 2008. godine označila je početak kraja ove hiper-globalizacije, a 2011. globalni lanci vrijednosti prestali su da se šire i od tada više nisu rasli.

Ovaj preokret bio je vođen neizvijesnošću. Od 2008. do 2011. godine, svjetski indeks nesigurnosti (WUI)porastao je za 200%. Za poređenje, tokom epidemije SARS-a 2002. i 2003. godine, WUI je porastao za 70%, a nakon što je Velika Britanija 2016. godine izglasala izlazak iz Evropske unije, porastao je za 250%.

Kada raste nesigurnost, globalni lanci vrijednosti trpe. Na osnovu ranijih podataka može se predvidjeti da će 300% rast neizvijesnosti, koliko bi pandemija COVID-19 mogla da proizvede, smanjiti globalnu aktivnost lanca snabdijevanja za 35,4%. Kompanije više ne smatraju da je ušteda troškova koje donosi ’’off-shore’’ poslovanje vrijedno rizika.

U vrijeme kada je uvođenje robota jeftinije nego ikad, podsticaj za preusmeravanje proizvodnje je još jači. Matematika je prosta. Kompanija , recimo u SAD-u, moraće da plati američkom radniku mnogo više nego, recimo, vijetnamskom ili bangladeškom. Ali, američki robot uopšte ne bi zahtijevao platu, a kamoli beneficije poput zdravstvenog osiguranja ili bolovanja.

Ulaganje u robote nije novina. Kompanije u naprednim ekonomijama slijede taj primjer od sredine 1990-ih, predvođeni automobilskom industrijom, koja čini 50-60% svih robota u zemlјi. U Njemačkoj, svjetskom lideru u primjeni robota, broj robota na 10.000 radnika je iznosio 322 u 2017. godini. Samo Južna Koreja (710 robota na 10.000 radnika) i Singapur (658 na 10.000) imaju veći omjer, dok SAD imaju 200 robota na 10.000 radnika.

Ustvari, uslijed krize 2008. godine, neke zemlјe, poput Njemačke, već su imale dovolјno robota da minimiziraju značaj troškova rada u proizvodnji. Mnogi drugi, potpomognuti naglim padom kamatnih stopa poslije 2008. godine u odnosu na zarade, podstakli su primjenu robota, usmjerivši veliki dio njih u proizvodnju.

Isto će se vjerovatno dogoditi i danas. Na osnovu dosadašnje monetarne politike, može se očekivati pad kamatnih stopa od 30%, jer centralne banke pokušavaju da nadoknade štetu od pandemije COVID-19. Podaci iz prošlosti pokazuju da bi to moglo donijeti 75,7% ubrzanja u primjeni robota. (To neće donijeti neobuzdani procvat u primjeni robota, jer rastuća nesigurnost takođe uskraćuje investicije.)

Ovaj trend će biti koncentrisan u sektorima koji su najviše izloženi globalnim lancima vrijednosti. U Njemačkoj to znači automobilska i transportna oprema, elektronika i tekstil - industrije koje uvoze oko 12% inputa iz zemalјa sa jeftinom radnom snagom. (Sveukupno, njemačka ekonomija uvozi 6,5% inputa koji koristi.)

Globalno gledano, industrije u kojima se ova transformacija proizvodnje odvija najviše su hemijska, metalska i elektro-industrija. Hemijska industrija se ističe kao lider u transformaciji proizvodnje u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i SAD-u.

Ovaj trend predstavlјa veliku prijetnju modelima rasta mnogih zemalјa u razvoju, koji zavise od jeftine proizvodnje i izvoza posrednih inputa. U Centralnoj i Istočnoj Evropi, neke zemlјe su odgovorile na ovaj izazov ulaganjem u robote. Češka, Slovačka i Slovenija (čija je automobilska industrija većinski u stranom vlasništvu) sada imaju više robota na 10.000 radnika nego SAD ili Francuska. Čini se da strategija deluje, jer ostaju atraktivno ’’off-shore’’ odredište za bogate zemlјe.

Nizkobudžetnim proizvodnim centrima u Aziji predstoji teško vrijeme, naročito u jeku pandemije. Kina, koja je osigurala svoj ekonomski uspon postavlјanjem sebe u centar mnogih globalnih lanaca vrijednosti, suočiće se sa posebno ozbilјnim izazovima, uprkos svojim planovima za prelazak na aktivnosti sa dodatnom vrijednošću i podsticanje domaće potrošnje.

Između rastućeg protekcionizma (naročito u SAD-u pod predsjednikom Donaldom Trampom) i pandemije COVID-19, napredne ekonomije kao da se spremaju za proizvodnu renesansu. Ali, iako to može umanjiti rizike za velike firme, radnici tih ekonomija vjerovatno neće osjetiti benefite toga, a kamoli zemlje u razvoju, iz kojih će se ta proizvodnja izmjestiti. Za to će vlade morati da primijene politike koje odgovaraju ovom novom ekonomskom poretku.

Izvor: project-syndicate.org

Frontal/D.M.