Razgovaramo posredstvom vajbera. Vidimo se preko skajpa. Kratke poruke razmjenjujemo preko mesindžera. Sa prijateljima se viđamo sve rjeđe, jer sve teže uspijevamo sa pronađemo termin za kafu i ćaskanje u prenatrpanom poslovnom rasporedu. Iz godine u godinu raste broj osoba koje nikada nisu stale na ludi kamen – svaka treći muškarac i svaka četvrta žena u Srbiji ne nosi burmu. Bauk usamljenosti kruži cijelom planetom – rezultati jedne američke studije da se čak 79 odsto pripadnika Zet generacije, rođene između 1995. i 2010. godine oseća usamljeno, a sa preteškim bremenom samoće suočava se 71 odsto Milenijalaca i polovina „bejbi bumera”, rođenih poslije drugog svjetskog rata. I dok stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije razmišljaju da li da usamljenost uvrste u Međunarodnu klasifikaciju bolesti, u sred epidemije korone izranja ontološko pitanje – zašto nam teško pada distanca i socijalna izolacija u doba opšteg individualizma?

Da li je dio odgovora na to pitanje ponudio Ernest Hemingvej u svom legendarnom romanu „Za kim zvona zvone” u kome je zapisao: „Nijedan čovjek nije ostrvo – sam po sebi cjelina. Svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje... Smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Stoga nikad ne pitaj za kom zvono zvoni – ono zvoni za tobom”.

Gordana Nikić, profesor psihologije na univerzitetu Singidunum i autorka knjige „Da li će ljubav preživeti 21. vek” objašnjava da je sastavni dio ljudske prirode potreba da budemo zajedno i zbijemo redove kada smo suočeni sa prirodnim i katastrofama izazvanim ljudskom rukom, a pandemija virusa korona nas u tome sprječava jer kao imperativ uspostavlja načelo – distancirajte se da biste preživjeli.

„U trenucima kada smo suočeni sa egzistencijalnim strahovima i pretećim opasnostima u našem kolektivnom nesvjesnom proradi tzv. psihologija krda i mi se trudimo da se okupimo zajedno. Sjetimo se bombardovanja kada smo u u sklonište išli sa osobama koje ne poznajemo i pili kafu čak i sa onima sa kojima nisu u dobrim odnosima. Kakva god da smo struktura ličnosti – bilo da smo ekstrovertni ili introvertni, imamo potrebu da se povezujemo i budemo u grupi čak i kada se ne poznajemo, jer nas to biološki smiruje. Čak i najusamljeniji ljudi imaju jednu ili dvije osobe za koje su veoma vezani i sa kojima im je neophodno da budu u bliskom kontaktu, bilo da su to roditelji ili prijatelji. Ako analiziramo naš prosječan dan shvatićemo da imamo mnogo susreta sa ljudima i minijaturnih komunikacijskih epizoda koje se nalaze u rečenicama tipa „Dobar dan”, koji razmjenjujemo sa komšijama, „Molim vas hljeb i mlijeko” koje upućujemo prodavačici u lokalnoj prodavnici, „Da li silazite na sljedećoj stanici”, koje postavljamo saputniku u autobusu... Čak i najusamljenije osobe obavljaju ovakve razgovore na svakodnevnom nivou, a sada nam je to po prvi put onemogućeno i to je velika promjena, ističe naša sagovornica.

Ovo je momenat, primjećuje, da odlučimo da li želimo da samoća i izolacija budu naš trajni ili trenutni izbor, ali ne treba zaboraviti da mi kao ljudska bića imamo cijeli repertoar potreba koje mogu da zadovolje samo drugi ljudi – počev od potrebe za sigurnošću, preko potrebe za pripadanjem, pa sve do potrebe za ljubavlju.

Dr Dalibor Petrović, profesor na katedri za sociologiju na Filozofskom fakultetu podsjeća da je još Aristotel tvrdio da je čovjek „zoon politikon” odnosno društveno biće koje ne može da živi bez zajednice. Još od antičkih vremena ostalo je zapisano da je najveća kazna na koju društvo može da nas zaštiti – socijalna izolacija, a samica se od ustanovljenja penalnog sistema smatra jednom od najvećih kazni za zarobljenike. Sada nas je nevidljivi neprijatelj u vidu virusa osudio na jednu od najtežih kazni, odnosno na život u socijalnom karantinu.

„Činjenica je da mi živimo u doba otuđenja, ali ova pandemija fundamentalno mijenja obrasce naše interakcije. Mi imamo niz interakcija sa drugim ljudima koje nisu sinonim za socijalnu bliskost – istraživanja govore da su između trećine i četvrtine domaćinstava u Japanu samačka domaćinstva, čiji članovi nemaju emotivno bliske kontakte sa drugim ljudima, ali je ovo unikatna situacija jer je kretanje ograničeno, a socijalni kontakti ukinuti i to stvara veliku anksioznost. Odluku da budemo sami ili u vezi sa nekim donosimo sami, ali sada nam je stavljen embargo na interakciju, koja čini suštinu našeg bića. Mi najčešće nismo ni svjesni sa koliko osoba stupamo u emotivno neutralni kontakt na dnevnom nivou i sada su nam te interakcije oduzete. Neke od osoba koje nam najviše fale u ovom trenutku mogu biti smrtonosne po nas – za pripadnike trećeg doba to su djeca i unuci. Ilustrativan dokaz teze koliko je jaka naša potreba da se povezujemo vidimo u izlasku ljudi na terase na kojima tapšu ljekarima koji se bore za ljudske živote. Oni bolesnici koji će zbog lakše kliničke slike biti hospitalizovani na Sajmu doživjeće izvjesno olakšanje jer će doći do simboličkog spajanja ljudi”, predviđa naš sagovornik i autor knjige „Društvenost u doba interneta”.

Osnovnu razliku između samoće i socijalne distance psihoterapeut Zoran Milivojević vidi u tome što se u prvom slučaju radi o izboru, a u drugom o prisili.

„Ljudi imaju pravo da izaberu da li će biti sami i da li će se liječiti kad se razbole – osim kada su u pitanju zarazne bolesti. U slučaju epidemije korone, socijalizacija i liječenje prestaju da budu njihov izbor i privatna stvar, jer moraju da se pridržavaju pravila izolacije i to ih dovodi u tegobno psihološko stanje. Introvertne osobe su do juče bile zadovoljne što su vodile socijalno autistični život i uglavnom sjedile kod kuće, ali to je bio njihov izbor. Sada im je sloboda izbora oduzeta i oni imaju doživljaj da su prinuđeni da budu u socijalnom karantinu”, zaključuje naš sagovornik.

Izvor: politika.rs