Rad novinara Darka Momića Čkalje pratim od njegovog pisanja u rahmetli dnevnim novinama zvanim „Press RS“ do danas i moram vam priznati da je  priznanje „novinara godine“ Kluba novinara Banjaluka otišlo u prave ruke. Darko Momić Čkalja je natprosječan primjer, prosječnog banjalučkog novinara.

Predsjednik žirija Goran Dakić je to poetski opisao “Postoje novinari kojima je rečenica laka, a razorna poput Tajsonove pesnice. Postoje novinari koje svi čitaju, naglas ili krišom, a koje mnogi ne smiju da citiraju. Postoje novinari koji ujutro u lijevoj ruci imaju dvije vijesti, a u desnoj komentar i to prije nego što se umiju. Postoje novinari, malo ih je, ali postoje, kojima se bezuslovno vjeruje, koji imaju da nasmiju i da opomenu u isto vrijeme, kojima je napisano i zakletva i obraz i koji bi bili i ostali novinari čak i kada bi počeli da voze kamione po pustarama Azerbejdžana. Postoje novinari čije je ime, u ovom slučaju nadimak, sinonim za profesiju. Takav novinar je Darko Momić”

Na moju veliku žalost ja ne znam da „kitim“ kao Dakić, ali pamtim mnogo toga i dodaću još nekoliko priloga za Momićevu biografiju.

Kao što rekoh Momića sam zapazio kao novinara u „Pressu RS“, u kojem je ostao više od osam godina,  gdje je pored svakodnevnog novinarskog rada pisao i kolumne.

Pored „žutila“ koje su pratile ova dnevne novine, ne smijemo zaboraviti ni sve ono što se dešavalo nakon prestanka tih dnevnih novina aprila 2016. godine. Ispostavilo se tada da je vlasnik dnevnih novina, javnosti nepoznat, mada postoje indicije, ostao dužan neke pare zaposlenima i da je bilo upitno da će im te pare ikada isplatiti. Onda su novinari Pressa RS napisali jedno pismo i zaprijetili da će ga objaviti, ako im se dug ne isplati, a u pismu je pisalo da su te dnevne novine pisanjem ili ne pisanjem o nekoj temi reketirali određene kompanije i institucije u Republici Srpskoj. To pismo imam, kao i prepisku da je autentično.

Pare su valjda novinarima isplaćene i to se brzo zaboravilo. Momić je tada već radio u magazinu „Nedeljnik“.

Ali vratimo se pisanju laureata Darka Momića Čkalje.

Kao što rekoh Čkalja je pisao blogove u Press RS i već tada je pokazivao razumijevanje za presuđene ratne zločince, negiranje genocida u Srebrenici i nerazumijevanje za pedere.

U kolumni „General Lisica i klošari“ Momić tekst završava na sledeći način „Da imaju bar malo savjesti i obraza, ne bi dozvolili da generali Novak Đukić, Goran Sarić i brojni drugi časni srpski oficiri i vojnici trunu u zatvoru i dobijaju sijede po kosi zbog nepravde koja im je nanesena.“

U kolumni „Bajke Srebrenice“ možemo naći sledeće „E pa neće moći! Prije svega zato što bi se te knjige falsifikovane istorije bez imalo sumnje mogle zvati "Bajke Srebrenice" u koje bi Srbi trebali slijepo da vjeruju, a pogotovo poslije posljednjeg performansa članica udruženja koje su za proteklih deceniju i po proputovale pola svijeta pričajući i na samom Ist Riveru grozomorne priče, podmećući pritom čak i mrtvorođenu djecu kao žrtve genocida. Da budemo jasni, niko razuman ne opravdava ono što se u julu 1995. godine desilo u Srebrenici i svako iole razuman opravdava bol koji osjećaju potomci srebreničkih žrtava, ali da li je opravdano da 'Majke Srebrenice' mirno stoje pred kordonom još mirnijih policajaca u Kravicama sve dok ne dođu kamere sarajevskih televizija, a potom kao po komandi počinju sa kuknjavom i nasrtanjem na policajce.“

To je i neki dan ponovio, ali to ne znači da je Momić nacionalista, pa ako je vjerovati ober Bošnjaku Avdi Avdiću oni zajedno sjede u Banjaluci i tračaju.

Što se tiče homofobije Momić je tu glasnogovornik naroda koji u tekstu „Snajka s bradom“ ima puno razumijevanje za tradicionalne vrijednosti koje ilustruje doskočicama „bolje kćerka kurva, nego sin peder“ ili „nemam ništa protiv pedera i nikad im neću okrenuti leđa“. Na kraju pomenutog teksta nalazimo poučak „Zato evropejci što prije treba da shvate da će „normalno“ organizovanje „Parade ponosa“ na ovim prostorima biti moguće tek kada većina stanovnika bude spremna da im sin u kuću dovede "snajku“ sa lijepo odnjegovanom bradom koja se zove Jovan, Jozo ili Jusuf“.

Da paradoks bude veći isto veče kada i Momić nagradu je dobila, čak imaju i zajedničku fotku, novinarka Vanja Stokić koju su „normalni“ Banjalučani bacili preko zidića jer je podržala održavanje tribine sa LGBT tematikom.

Momić nema problem ni sa cenzurom u odbrani kolegice Pejke Medić kaže „Medićki se na teret stavlja i da je onemogućila i zabranila pojavljivanje pojedinih sagovornika u programu BH Radija. Ona je to i otvoreno priznala uz obrazloženje da dok je ona na čelu BH Radija na tom mediju nema mjesta za ostrašćene i neadekvatne sagovornike koji svojim pristrasnim i neobjektivnim izjavama iritiraju najveći dio pripadnika jednog naroda. I apsolutno je u pravu, jer proklamovana uređivačka politika javnog RTV servisa BiH, a prirodno bi bilo i svih drugih medija, treba da podrazumijeva objektivan i uravnotežen pristup prema svim pojavama i događajima, pa tako i prema događajima iz najbliže istorije koji opterećuju međuljudske i međunacionalne odnose na ovim prostorima zato što niko ne želi da prihvati da stvari nisu crno-bijele i da je stereotip o žrtvama na jednoj i zločincima na drugoj strani upravo to - stereotip.“

Ostrašćen i neadekvatan sagovornik sam tada bio ja, a ko zna ko će biti drugi, treći....

Novinar godine Darko Momić Čkalja ima i bogat vokabular, recimo omiljena mu je riječ autošovinizam, posebno kada opisuje Puhala i Bursaća. „U BiH je sve naopako. I to odavno. I sve se svakodnevno izvrće naopako. Ali naopaka teza o srpskom fašizmu koja se bezmalo pune tri decenije plasira iz političkog Sarajeva, a koju gaje i podržavaju i pojedini autošovinisti i skribomani iz Kalinovika i Bosanskog Petrovca, nešto je najbezobraznije, najzluradije i najbolesnije u javnom prostoru ove zemlje. “

Ćirjaković i Šešelj su ponosni na njega.

Realno, kada imate novinara koji brani presuđene ratne zločince, negira genocid u Srebrenici, nema ništa protiv pedera, ali..., navija za cenzuru kao vrhunac patriotizma i rabi riječ autošovinizam, sasvim je logično da dobije nagradu za novinara godine.

Ipak čuda se dešavaju, Momić danas radi na jednom portalu kojeg vlast u Republici Srpskoj naziva izdajničkim i plaćeničkim, pojavljuje se na prijemima Štiftunga, demonstrira pred Narodnom skupštinom RS sa nevladinićima.

Ljudi se mijenjaju i to treba nagraditi.

P.S. Darko Momić Čkalja iako dolazi iz Kotor Varoši nikada nije napisao ni slova o stradanju tamošnjih Bošnjaka i Hrvata, što govori o snazi njegovog karaktera, što opet ulazi u konačnu ocjenu kada se dodjeljuju nagrade.

Preuzeto sa blogger.ba