Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Zločini koji se nikada nisu desili
Prosto je nevjerovatno kako mediji u Republici Srpskoj ignorišu sve zločine koje je Vojska i policija Republike Srpske počinila u mjesecu maju, a nije da ih nije bilo.
Evo recimo ako čitate, slušate ili gledate najveći broj medija u Republici Srpskoj nećete naići na bilo kakvu informaciju o stradanju na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine. Nećete naći bilo kakvu informaciju ni o stradanju ljudi 1992. godine u sarajevskoj ulici Vase Miskina, baš kao ni o stradanju Bošnjaka i Hrvata u opštini Prijedor 1992. godine.
Mediji u Republici Srpskoj više ni ne lažu, ne pokušavaju čak ni da relativizuju događaje, jednostavno sve ignorišu, kao da se nikada ništa nije ni desilo.
Šta nam to govori?
Na prvi pogled moglo bi se reći da su se „srpski mediji“ zasitili rata i da su procijenili da gladaocima, slušaocima i čitaocima ratne priče više nisu zanimljive, nema klikova i šerova i da zbog toga to treba ignorisati. Upustiš li se u malo ozbiljniju analizu postaje jasno da je to ignorisanje selektivno, tj. ignorišu se samo njihove žrtve i naši zločini.
U praksi to znači da ćete dobiti detaljne informacije o stradanju vojnika JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici 2. i 3. maja 1992. dok se gore pomenuti „nestašluci“ srpske vojske i policije uopšte ne spominju. Moći ćete pročitati informacije o stradanju vojnika i civila u Maslenici, Bijelom Potoku, Maslovarama, ubijenim u Tuzlanskoj koloni, banjalučkim bebama.
Zamislite sada mladu osobu koje odrasta u jednom takvom medijskom balonu, potpuno nesvjesno onoga što se dešavalo u ratu 90-ih godina u Republici Srpskoj i njegovu zbunjenost kada mu kažete da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić osuđeni za ratne zločine.
O kakvim zločinima je riječ?
Da reći ćete pa sve ima na internetu i dovoljna su dva klika da se dođe do činjenica, podataka, istine.
I to je tačno, ali ko je toliko jak da samostalno krene da u istraživanje koje će za posledicu imati uništavanje idilične slike o herojstvu i pravednoj borbi svoga naroda u zadnjem ratu?
Ko je toliko jak da se suprostavi mitovima i legendama koji dominiraju na društvu i da bude javno izložen uvredama i omalovažavanju?
Malo ko.
Ovo što se danas dešava u Republici Srpskoj je nemoralno i nenormalno i dugoročno gledajući ovo društvo vodi u propast i izolaciju, osim ako nam to nije cilj.
Preuzeto sa: blogger.ba
