Da se pozitivne priče svakodnevno dešavaju oko nas, nije neka novost. Uvijek iznova nas iznenadi dobrota i ljubaznost pojedinaca spremnih da žrtvuju sebe kako bi drugima pomogli.

Prošle godine sam slučajno saznala za sjajnu priču dva moja bivša učenika i istražujući malo dublje sam vidjela da se dobrota nosi iz kuće a veliko srce, u koje može stati jedan čitav svijet, može pokrenuti najveću birokratsko-diplomatsku mašineriju.

Prije tri godine sam ih upoznala kada sam im predavala u drugom polugodištu. Dva sasvim različita mlada bića, slučajno spojena da dijele školsku klupu. J. je glasniji, grlatiji, slobodniji a O. tiši, mirniji i nekako povučeniji. Čovjek bi rekao kada ih pogleda nebo i zemlja.

I jesu bili takvi.

A opet, savršena kombinacija.

Nadopunjavali su se kao rijetko ko.

Iz kuće nosili odgoj i poštovanje.

J. je lokalni dječak, iz fine porodice u kojoj je naučen nekim plemenitim vrijednostima.

O. je diječak iz Sirije, koji je igrom slučaja slijedio oca biznismena i svoje djetinjstvo nastavio u malom gradiću u centralnoj Bosni, u novoj sredini u kojoj su ga drugari dočekali širom otvorenih ruku a on svoje dobro srce otvorio k njima.

Kada se približava kraj osnovnog obrazovanja ono čemu se većina raduje je ekskurzija.

A kako i ne bi?!

Prvo putovanje. Van granica BiH. I to još bez roditelja. Sa drugarima. Čista sreća i veselje.

A šta kada imate 15 godina, živite za tih par dana koje trebate provesti u novoj državi, koju prvi put posjećujete a neko vam kaže da ipak ne možete ići na put jer vaš pasoš nije poželjan?

E, pa ako imate baš sreće i za druga imate nekoga poput J. onda vam mogu reći da će se nebo i zemlja pomjeriti sve dok i vi ne krenete na to putovanje kao i vaši drugari. Jer, kao što mi reće J. – SVA DJECA SU JEDNAKA, NEBITNO ODAKLE DOLAZE.

Zamislite moje oduševljenje kada su mi par mjeseci nakon svoje avanture i borbe, koja je rezultirala ekskurzijom u Mađarsku, pričali o svemu šta su radili i na koliko vrata kucali i pokrenuli starije da promijene nepravdu, koja je nastala jednostavno jer je O. rođen u „pogrešnoj zemlji“.

J. mi je rekao da se jednostavno nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da O. mora ostati kući samo zato što neko tamo nepoznat smatra da on predstavlja opasnost jer je rođen u Siriji. On, koji nije izbjeglica, koji se asimilirao u novu sredinu, stvorio krug prijatelja, koje dolazi iz zdrave i funkcionalne porodice i koji je prije svega voljen od svih predstavlja navodno „neprijatelja“ tamo nekog koji ga nikad nije ni vidio.

I znate šta je J. uradio?

Javno je rekao da će sam bojkotovati ekskurziju. Da ako mu jedan od najboljih drugara neće ići na eskurziju, ni on to neće. I roditelji su ga podržali jer su vidjeli da je čvrsto odlučio da to učini.

„Toliko smo puta bili na radionicama o pravima djeteta, a ovdje neko očigledno krši upravo ta prava, samo zato što on dolazi iz ratom zahvaćene zemlje. To nisam shvatio i nisam mogao prihvatiti“, rekao mi je J.

Gledam u O. sve vrijeme dok mi pričaju svoje doživljaje i ne otimam se utisku da još uvijek ne vjeruje šta se dogodilo. A to je bilo pola godine ranije. Govori kako je bio šokiran što tamo neko nepoznat toliko želi da mu pomogne.

„Neprestano sam se pitao zašto to rade, zašto im je svima stalo da idem s njima na put i zar je moguće da postoje ljudi tako velika srca.“

A J. je pokrenuo sve. Od roditelja, preko razrednice do direktorice škole. Da zovu, pitaju, raspituju se. Da kontaktiraju NVO sektor, da mole pomoć od nadležnih iz opštine, da zovu čak i ambasade i vide šta se može uraditi.

Može li 15to godišnjak pokrenuti diplomatku mašineriju iz malog gradića u srcu Bosne?

O, i te kako da može.

Može čak i više.

Telefoni su bili usijani, slale se poruke, izučavali propisi, tražile veze i načini da dječak sa naljepšim osmijehom može krenuti na put sa drugarima.

I uspjeli su.

Nešto što je započelo koji mjesec ranije je rezultiralo vizom u pasošu samo koji dan pred sami put, dogovorima o stvarima koje će spakovati u kofer, do razrađenog plana šta žele vidjeti kada dođu u Mađarsku.

Pitala sam O. kako se osjećao kada su krenuli autobusom i kako je put protekao. Onako, iskreno dječije mi je rekao da uopšte nije spavao u autobusu od uzbuđenja i da iako su se graničari više zadržavali na njegovom pasošu i vizi, ipak nije osjećao kao građanin drugog reda ili nekako diskriminisan.

Boja kože, drugačiji jezik, mjesto rođenja, pasoš, vjeroispovijest ili pak političko uvjerenje, koliko god su dio nas samih, da ne kažem našeg identiteta, postaju tako nebitni kada imate ogromno srce i širok um.

U zemlji u kojoj caruju podjele po različitim osnovama veoma je važno da postoje porodice poput one od J. i O., koju djecu prvenstveno uče da su svi ljudi jednaki, da druge prihvataju otvorenog srca, da im ne odmažu ako ne mogu pomoći a ako su već u prilici da pomognu, onda da to učine bez da očekuju išta za uzvrat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal