Kraj je školske godine u regionu i već neko vrijeme pratim objave raznih roditelja kako se suočavaju sa novom situacijom, šta to znači za njihovu djecu i ono glavno – hoće li se i šta kupiti učiteljici/razrednici na rastanku. Iste brige muče roditelje u BiH, Srbiji, Hrvatskoj. Svjesna sam da ljudi žele svoju zahvalnost nekako iskazati ali u toj namjerni nerijetko malo i pretjeraju, zaboravljajući da upravo oni trebaju vlastitu djecu učiti da vrlina leži u skromnosti. Ali mislim da se pojedinim prosvjetnim radnicama ta ideja nikako ne bi dopala. Koliko su pojedinci fokusirani samo na materijalno, nikada mi neće biti jasno. U pojedinim momentima to toliko postane degutantno da te bude sram tuđeg srama, tj. nedostatka istoga. Jasno je da se svako od nas obraduje poklonu koji neočekivano dobije ili pak uživa nekoga drugog usrećiti i iznenaditi nekom sitnicom koju taj priželjkuje ali da materijalno bude centar svega čak je i otužno. I htjedoh preskočiti ovu temu, kao nešto nevažno. Nešto o čemu se toliko priča po mahalama. Ali shvatih da možda i nedovoljno piše.

Na mom radnom stolu stoje poredane čestitke mojih učenika dobivene za različite prilike, od Božiča, Dana žena pa sve do one na rastanku, kada sam prije dvije sedmice izvela jednu mladu generaciju.

I to smatram najvrijednijim poklonima koje sam ikada dobila. Rukom ispisane čestitke, mnoge čak i pravljene samo za mene, sve sa srcadima i zvjezdicama. Da se i najtvrđe srce omekša na taj prizor. Ali ne reaguju svi tako.

Priča prijateljica kako su njihova djeca prije koju sedmicu svojoj učiteljici na rastanku poklonila nakit a ova je brže bolje taj isti poklon vratila u zlataru iz koje je uzeto i zamijenila za novce. Pa zar nam više ništa nije sveto? Koliki čemer od osobe moraš biti da u maloj čaršiji, u kojoj svak sve zna a posebno kako se na današnjem vaktu svaki dinar zaradi, ti pljuneš na nečiju pažnju i odbaciš je jer ti se eto ne sviđa a za lovu možeš uzet šta ti je volja? Kakav primjer daješ toj istoj djeci koju si tobože obrazovala? Da, ne daj Bože, ništa nije dobila usta bi čaršija ispirala kako su roditelji bezosjećajni a sada se hinjski šuti ne bi li se zamjerilo učiteljici jer ko zna čije dijete u novoj generaciji može dobiti i kako se svetiti narednih godina. Ni prvi ni zadnji slučaj. Svugdje ima toga. Samo s gađenjem se može nekako svariti al i tada jako teško.

Ne bi mi ova tema bola oči i uši da ne doživjeh kako kolegica pita drugu, onako mahalski zabadajući nos gdje mu nije mjesto, šta je dobila od svog razreda na rastanku. A ova je u čudu pogleda, još uvijek pod dojmom i emocijama budući da je upravo ispratila mlade ljude u novu životnu odrednicu, djecu koju je godinama gledala kako izrastaju u marljive mladiće i djevojke i sad se neko našao da taj sveti trenutak degradira na nešto materijalno, kao da je ono mjerilo svih prethodnih godina, vječnih uspomena, suza i smijeha, uspona i padova, zajedničkog rasta i razvoja.

I nije to prvi put. Tu potrebu pred cijelim kolektivom otvarati poklone koje za neku priliku dobiješ, hvaleći se i prezentirajući znatiželjnim zabadalima koji kao da žive za taj momenat da raskopaju a kasnije mahalaju naokolo, je nešto zastrašujuće kada prvi put posmatraš sa strane.

Žao mi je što se stiče sve više dojam, zahvaljujući pojedincima, da je poziv prosvjetnog radnika sveden na dobijanje materijalnih stvari i da su pokloni mjerilo nečega. Što više poklona, to veći ego pokondirenih tikvi.

I tužno je kakva se slika šalje van obrazovne institucije i u kakve brige dovode roditelji ponekad prisiljeni da pokleknu pred nenormalnim očekivanjima sredine u kojoj su i da se čak s vremena na vrijeme dogodi da se ti isti roditelji, koji su teškom mukom odvojili od svojih usta nekoga da razvesele, moraju pravdati i crveniti jer je poklon, koji bi trebao samo biti znak pažnje, ipak nedovoljne vrijednosti za učiteljicu/nastavnicu. Bilo je i toga.

Na kraju mi ostaje samo jedan zaključak, sreća pa Korona dođe nakon Dana žena, bar da pojedine sitne duše ne budu zakinute za ono što smatraju da je njihovo pravo a ne dobra volja i velikodušnost ljudi koji im povjeravaju svoje najveće blago na čuvanje, brigu i odgoj, svoju djecu.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (01.07.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal