Irma Antonia Plavčić
Nije se mog'o snać pa se vratio iz Dojčlanda
I dok nas svakodnevno bombarduju informacijama kako se broj onih, koji napuštaju zemlju iz minute u minutu povećava, kako je „odliv mozaka“ nezaustavljiv, skoro pa ispod radara neprimjetno prolazi činjenica da se istovremeno s odlaskom jednih broj onih koji s vraćaju povećava.
I ne, nisu se vratili jer eto nema posla. Nisu se vratili jer su protjerani pošto nemaju papire. Vratili su se jer se nisu snašli.
Koliko god meni suludo zvučalo takvo objašnjenje, a sve ga češće čujem, ljudi bukvalno njega navode kao razlog.
Zar je moguće da se sve više ljudi odlučuje na korak migracije a da prethodno nisu o tome razmišljali, da nisu razmišljali da ako negdje počinješ od nule onda to stvarno tako i biva?!
Potpuni reset života na fabričke postavke pa ga gradi onako kako želiš u tuđini.
Tuđina. Tako jednostavna riječ, čak malo zlokobno zvuči kad smo mi Balkanci u pitanju. Svima da je tamo, a kad dođu shvate da nije k'o kod kuće.
Sretoh svog komšiju nedavno na ulici. Nemalo iznenađena jer je samo mjesec prethodno otišao u Njemačku, sve sa fanfarama kako započinje novi život negdje gdje će ga cijeniti.
Pa, šta bi? – upitah ga onako u čudu i nevjerici a jedva se suzdržavajući da ne prasnem u smijeh.
Kaže mi da to nije bilo to. Da se nije snaš'o. Težak mu njemački a uz sve to nikog tamo ne poznaje. Skont'o da mu se bolje vratiti kući.
Lakomislenost i naivnost našeg svijeta je zaista za neku dublju analizu.
Jasno je da su ljudi nezadovoljni stanjem u zemlji iako su oni krivi za njega u većoj mjeri od političara koje svaki put iznova biraju. Ali zašto se uopšte upuštat u avanturu zvanu migracija ako realno ni ovdje ne znaš život posložiti, pa kako ćeš tamo.
Kada stranac dođe u BiH, pa makar i kao turista, odmah drvljem i kamenjem po njemu što ne zna običaje, što ne zna koju riječ na našem. Ali se sjetiti da prije nego započneš život negdje najprije malo naučiš jezika pa ga tamo nastaviš usavršavat. A to jok. Ni pod razno. Bog je dao nama pamet. Samo će telepatijom nekako doć potrebno znanje.
Ne poznavati nekoga u tuđini pa to navesti kao razlog je blago rečeno presmiješno. Nama mentalitet ne dopušta da ljude oko nas ne poznamo, da ne zabadamo nos u njihov život iako je naš nesređen. Jutarnja kafa s prvom konom. Pomoć malog od komišije oko cijepanja i unosa drva. Mama pravi čaj i kuha pileću juhu iako je dijete već davno zagazilo u 40-tu jer se eto prehladilo.
Da, toga nema vani. Nema mame pa se čaj mora sam spremiti ali sve drugo ima. Ima i super komšija s kojima se u prolazu pozdravimo, onim kojima pokucamo na vrata, predstavimo se i kažemo da smo novi i da bismo cijenili svaki vid sugestije i savjeta. I gle čuda, ljubaznost, posebno naša Balkanska, otvara i najtvrđe utvrde u tuđini.
Al kud baš da se ponizimo i od neznanaca tražimo pomoć? Toga u Bosni nema.
Zatucani mentalitet, koliko god grubo zvučalo, iz nas niko ni toljagom ne može istjerat. Dok od djece pravimo degenerike, podmećući vlastita leđa jer hudo ono od 40+ godina je eto smotano, vraćat će se ljudi iz boljega u gore jer „to nije to“.
Nema to veze sa hladnoćom zapada, sa rigoroznim pravilima koja se moraju poštivati, sa činjenicom da se negdje zaista mora raditi a na kraju se to višestruko vrati. Nema čak ni sa stupidnim razlogom kako tamo negdje nema nikog mog jer su se ljudi stoljećima selili i započinjali nove živote bez ikoga svog pa sa potpunim strancima gradili i poslovne imperije i sretne brakove.
Najlakše je već na početku odustati, vratiti se bez da ste išta pokušali i još paradirati kao da je podvig iskoristiti povratnu kartu.
Tuđina jest hladna i zahtjevna dok u njoj ne saviješ gnijezdo i ne izgradiš ono zašto si u nju i došao, al' brate nigdje nije plaho k'o uz materinu suknju. Jel tako?!
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije