I bi april. Onaj prvi. Najsmješniji dan u godini. U Sarajevu prođe s malo manje smijeha a malo više psovki i prijetnji. I bi slika. Bi slika na kraju dana. Naoko neupadljiva. Sasvim obična. Slika crnog ruksaka. Ali proširi se prostranstvima interneta za tren oka. Nenadano. I do sada ju je vidjelo skoro 11.000 korisnika Twittera.

Crni ruksak. Običan. Onakav kakvog biste nekada nosili u školu ili pak na izlet kada idete s društvom. Takav ruksak. Ali on krije priču. Životnu. Bolnu. Mučnu. Priču nade i prijateljstva. Priču punu ljubavi. Ispod slike je stajao komentar da je u crnom ruksaku jedan cijeli život sadržan.

Zapitah se kako je moguće da jedan ruksak sadrži čak nečiji cijeli život. 2019. godina je. Davno je prošlo vrijeme rata kada su mnogi bili prisiljeni da napuste svoje domove i da samo sa sadržajem ruksaka (ako su imali sreću jedan spakirati) svoju životnu sreću potraže negdje drugo.

Znatiželja mi ne dade mira i stupih u kontakt sa vlasnikom ruksaka sa samo jednim pitanje, ZAŠTO svako malo svoj život pakuje u ruksak.

Mislim da je odgovor i više nego jasan. Barem svakome, ko želi razumjeti. Svakome, ko vidi dalje od svog nosa. Svakome, ko je svjestan vremena u kojem živimo.

Priča je čak i više nego jednostavna. Onako domaća, prosta, konzervativna. Kakvu biste i očekivali u društvu i zemlji u kojoj se uglavnom pljuje i psuje sve drugačije. Od umišljenog ”standarda”.

Mladić. Sin. Brat. Prijatelj. Kolega. Komšija. Naoko isti kao i svi. Zapravo, to on i jeste. Ali ne i za roditelje. Obrazovane. Situirane.

Mala „razlika“ leži u tome da on voli osobe istog spola. Gay je i to krije od roditelja. Tačnije, krio je do nedavno.

Pričao mi je da je cijeli život proveo u nekom strahu, grču od strogih roditelja, koji su možda u dubini srca željeli samo najbolje za svoje dijete, ali se to u njihovim postupcima teško moglo naslutiti. Ajd što mladi kriju od roditelja da puše, to je nekako i za očekivati. Ali je teško pojmljivo da si prinuđen kriti da ti je neko srcu drag. Da osjetiš leptiriće samo na spomen nečijeg imena ili vidjevši ga. Ljubav se vremenom pretvori u patnju jer ju je nemoguće ispoljiti. Onako kako nas većina čini.

Studij u Sarajevu je trebao biti prekretnica. Veliki grad. Sloboda. Novi prijatelji. Razumijevanje. Ali ni od toga ne bi baš onako kako se nadao. Živio je u stanu prijatelja svojih roditelja, što im je automatski davalo priliku da banu kad im je volja. Baš onako kako je to bilo dok je živio kući.

Vrijeme s partnerom, koliko god da je lijepo, uvijek prati ona sjena, koja kao da mu ne da mira. Ne dopušta da se poptuno opusti. Pričao mi je da mu je trebalo vremena da se navikne samo na zvuk notifikacija mobitela i kompa jer je kući uvijek bilo sve ugašeno, kako bi izazvao što manje sumnje.

A sumnjali su, kaže mi. Čak jednom do te mjere, kada je otac našao prepisku sa jednim dečkom, da su  bili spremni da ga se i odreknu. Roditelji su spremni da se odreknu vlastitog djeteta jer nije onako kako oni smatraju da treba da bude.

Priča da je majka, inače medicinska radnica, rekla da je homoseksualnost bolest, pa ga vodila na razne „tretmane“ izlječenja. I da, još uvijek smo u 2019. godini. Jednakost svih je i dalje zakonima i konvencijama zagarantovana. Barem na papiru. Ali svaka porodica ima vlastite zakone.

Svaki put kada bi roditelji banuli u Sarajevo, on je svoj život pakovao u taj jedan crni ruksak. Postere. Knjige. Poruke i letke. Sitnice. Ono što svi mi imamo, što ponosno pokazujemo pa čak i na društvene mreže kačimo. Kaže, tu je sve što ga odaje. Onda taj ruksak ide kod prijatelja na čuvanje dok roditelji ne odu. I tako sve češće i češće jer i roditelji tako dolaze. Iznenada banu. U izvidnicu. A prijateljstvo, čvrsto kakvo i jeste, puno razumijevanja i podrške, u datim momentima je bilo jedini spas.

Psihijatri. Psiholozi. Hodže. Kaže, sve ih je obišao. Ali mu je nakon godina skrivanja, laži i života u strahu bilo dosta. Odlučio se na prekretnicu u životu. Rez. Odlučio da stavi sve karte na stol, sve uz svesrdnu podršku svog partnera a budućeg supruga.

I dok smo mi razbijali glavu kakvo će vrijeme biti za prvi maj, hoće li granuti sunce da možemo potpaliti roštilj, on je baš tada sve direktno, bez uvijanja, priznao roditeljima.

Sve što je godinama krio, čuvao na srcu, sve je izašlo na vidjelo. I kako je bilo, pitat ćete se. Pa, onako kako je i bilo za očekivat. Ružne riječi. Ponižavanje. Prijetnje. Poređenje homoseksulnosti sa genocidom u Srebrenici. Da, i tu monstruoznost je morao slušati. Bile su i ucjene, jer tako to uglavnom biva kada se osoba osjeća u kut stjeranom a istinu ne želi prihvatiti. Ni komentar tipa „to si namjerno uradio samo da bi nas kaznio“ nije izostao.

Bilo je ili budi „normalan“ ili više nećeš vidjeti svoga brata. Budi „normalan“ ili ćemo te se odreći. Budi „normalan“ ili ćemo ti prekinuti financiranje studija i života.

Bilo je još puno toga u taj dan, dva posjete roditeljima. Suza. Gorčine. Teških, preteških riječi. Pa čak ponovna posjeta liječniku, jer je dijete „bolesno“.

Ali na tome sve i ostade. Kaže, nisu ga se odrekli. Nisu ni zabranili da dolazi kući i viđa brata. „Pomirili“ su se s time uz opasku da se ta tema više nikada ne načinje.

A on, pun nove snage, ljubavi i želje za novim životom, svoju svakodnevnicu je prevrnuo naopačke. Novi stan. Vanredni studij. Posao. Zajednički život s partnerom. Nema više roditelja koji samo banu u izvidnicu. Malo straha pred budućnošću i još više ponosa zbog slobode koju je sebi dao.

Kaže da Bosni i Hercegovini treba Povorka ponosa kako bi drugi shvatili da jedino što žele je da budu jednaki kao i svi ostali i da imaju ista prava, da zajednički život istospolnih parova ne bude nešto „pogrešno“.

I dok crni ruksak konačno dobiva svoju novu namjenu, sada skrivajući samo lijepe trenutke novog zajedničkog života, BiH se polako sprema za Povorku ponosa. I ne kako bi neko paradirao pred nečijim očima već kako bi se ukazalo na činjenicu da ipak nismo svi isti. Da ono što je nama možda normalno, drugi mogu samo priželjkivati.

I treba nam Povorka ponosa, ne bi li napokon mnogi shvatili da, ako već svi plaćamo poreze, treba da imamo i ista prava. Treba nam jednako pravo da slobodno biramo i ozakonimo zajednicu sa životnim partnerom. Treba da imamo iste mogućnosti za ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu preko partnera. Treba da imamo mogućnost, da u slučaju nesreće liječnik pruži potrebne informacije o nastradalom partneru ili pak da, kada dođe vrijeme, da imamo pravo naslijediti njegovu/njenu imovinu.

Bosna i Hercegovina ima mnogo više pravih i ozbiljnih problema i pitanja zbog kojih #imaizać, ne samo na ulicu već, nažalost, i preko granice. Previše je crnih ruksaka koji kriju nečije živote iz straha zbog nerazumijevanja i osuda. Želim vjerovati da će 2019. biti godina promjena i prihvatanja ljudi oko nas. Samo nam je mali korak potreban za pomak ka boljem.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije