Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Srpski policajci NISU mučeni u Večićima pored Kotor Varoši ili dekonstrukcija laži
Sve je počelo mojim blogom o 240 nestalih Bošnjaka i Hrvata u Kotor Varoši, da bi mi se potom javili neki Srbi koji su od mene tražili da pišem o „strašnom zločinu nad srpskim policajcima u selu Večići kraj Kotor Varoši, gdje su ih Bošnjaci pekli na ražnju kao brave i njihove krike puštali preko džamijskog razglasa“. U narednom blogu doveo sam u pitanje istinitost te priče, potkrijepio je nekim činjenicama, ali to nije bilo dovoljno za sve one koji su čuli tu „istinitu“ priču.
Naravno po starom običaju nakitili su me epitetima izdajnik, plaćenik, soroševac, balija i sl. ne trudeći se da svoje riječi potkrijepe bilo kakvim dokazima.
Evo mojih dokaza.
Sasvim logično prvo sam se obratio za informacije MUP-u Republike Srpske, jer su navodno njihovi ljudi mučeni. Odgovor je stigao vrlo brzo i glasio je „Sva naša ratna arhiva i evidencija u vezi sa stradalim pripadnicima Ministarstva je ustupljena Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS, pa Vas molimo da se za ove podatke obratite njima.“
Znači podaci su u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS i onda se njima obratim. Nakon nekoliko dana dobijam sljedeći odgovor „Povodom vašeg zahtjeva od 24.01.2019.godine, upućenog ovom organu, u kojem tražite pristup informacijama u vezi sa borbenim aktivnostima u okolini K.Varoši dana 29.06.1992.godine, obavještavamo vas o sljedećem: U skladu sa članom 4. stav 2. Uredbe o prenošenju evidencije o licima koja su regulisala vojnu obavezu, („Sl. Glasnik RS“, br. 17/06, 62/06, 72/06 i 45/07), ovo Ministarstvo je od MUP-a RS preuzelo evidenciju u elektronskom obliku. Uvidom u navedenu evidenciju utvrdili smo da se lica koja ste naveli u spisku ne nalaze u istoj, odnosno da nisu evidentirana.“
Kao što vidite iz dopisa Ministarstva policajci nastradali 29. juna 1992. godine kod njih nisu ni evidentirani, a kamo li da imaju neke podatke o mučenju.
Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu grada Banjaluke nema podataka o poginulim borcima. Određeni podaci za određen broj lica koje navodite, vode se u aplikaciji „Borci“. Vlasnik navedene aplikacije je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, koje i dostavlja podatke u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka.“Znači ni od njih nisam dobio ništa korisno.
Na kraju šaljem molbu Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske i od njih dobijem sljedeći odgovor;„Obavještavamo Vas da, u skladu sa članom 8. 3akona o slobodi pristupa informacijama ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 20/01), nismo u mogućnosti da Vam dostavimo tražene podatke, kao ni da Vam omogućimo uvid u spise za koje ste zainteresovani, imajući u vidu da je utvrđeno da tražene informacije uključuju lične interese koje se odnose na privatnost trećeg lica.“
Kada ovo prevedemo na ljudski jezik odgovor je ne damo ti nikakve informacije o tom događaju jer ih nemamo, a ti si Puhalo toliko dosadan i naporan da ti najradije ne bi ni odgovorili, ali moramo ispoštovati zakon. Neka me direktor Kojić damantuje ako ima neke relevantne informacije.
Potom sam kontaktirao porodicu jednog od ubijenih policajaca i oni nemaju bilo kakav dokument u kojem bi se potvrdilo bilo kakvo mučenje.
Razgovarao sam sa Srbima iz Kotor Varoši koji su dobro upućeni u dešavanja oko Večića i oni su samo potvrdili moju raniju hipotezu da su tog 29. juna policajci iz Banjaluke poginuli u borbama sa muslimanima/Bošnjacima, a tijela nekih od njih nisu bila odmah izvučena sa vatrene linije i to je učinjeno nekoliko dana kasnije.“Takođe sam čuo da je akcija „oslobađanje“ Večića loše planirana i još lošije izvedena. Da su već tada minareti na džamijama bili srušeni i da nije bilo struje, pa samim tim ni džamijski razglas nije mogao funkcionisati.
Sasvim je jasno da ne postoji nijedan relevantan dokaz o mučenju srpskih policajaca u selu Večići. To je laž nastala 1992. godine najvjerovatnije da bi prikrili odgovornost za loše izveden napad na ovo selo. Kasnije se ta priča prenosila od usta do usta i služila je kao dobar alibi za sve ono što se kasnije događalo Bošnjacima i Hrvatima u Kotor Varoši. Propitivati dešavanje oko Verčića je postalo tabu i tako se priča održala do danas.
Laž nikad nije dobra, bez obzira da li nam ide u korist ili ne i zato mi je veoma drago što sam je razobličio 27. godina kasnije.
Sad nam još preostaje da pronađemo tijela onih 240 muškaraca Bošnjaka i Hrvata iz Kotor Varoši koji su tih dana odvojeni od žena i djece, potrpani u autobuse, odvezeni u nepoznato i pobijeni.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije
