Viktor Orban, urbi et orbi (Gradu i Svijetu), je apsolutni šampion na parlamentarnim izborima održanim u Mađarskoj posljednje nedjelje. Naime, uz rekordni broj odaziva glasača, Orban i njegova stranka Fidesz, pomela je svoju „konkurenciju“, odnosno  (uvjetno kazano) mađarsku opoziciju.  Prateći medije, primjetio sam da je pobjeda došla bez pretjerane euforije, i čini mi se kako je pobjeda bila zagarantovana, sve i da „prstom“ nije pomjerio, te dalje kročio od Trga heroja, kojeg bi komotno, po sebi mogao nazvati. Nakon dvanaest godina vladavine, ovaj pedesetčetverogodišnjak, unatoč mnogih kritika europskih partnera, osigurao je svojoj stranci, ali i sebi  izvjesnu političku budućnost. Kroz  post-izborne analize Orbanove pobjede navode se mnogi faktori od kojih se dva ističu: anti-imigrantska politika, i sukob sa G. Sorosom, svojim nekadašnjim stipenditorom. Mada, čini mi se, da niti jedan od ova dva faktora nisu suštinski razlog njegove pobjede, ali da krenemo redom...

Ovaj tvrdi desničar, početkom imigrantske krize, je imao izričit (negativni) stav prema muslimanskim imigrantima koji su „krenuli u islamski pohod na kršćansku Europu i njene vrijednosti.“ Tada se našao pred „rafalom“ međunarodne politike, i kako piše hrvatski Jutarnji list, za razliku od njemačke kancelarke Angele Merkel koju je imigrantska kriza 2015. oslabila, on misli da mu je politika koju je tada provodio, napose izgradnja ograde od bodljikave žice duge stotine kilometara kako bi spriječio ulazak izbjeglica u zemlju, donijela naklonost birača (Jutarnji list, 09. 04. o.g.). Svoju anti-imigrantsku politiku je nastavio ulazeći u sukob sa židovskim milijarderom Georgeom Sorosem kojeg je optužio da finansiranjem brojnih nevladinih organizacija za građanska prava diljem Europe, zapravo nastoji omogućiti „preplavljenje“ 100 miliona muslimana diljem Europe, i na taj način trajno narušiti kulturnu, civilizacijsku, ali i političku paradigmu uređene, kršćanske, Europe i njenih kršćanskih vrijednosti.  Neki će se sjetiti da je Orban u valu imigranata, i pored prijetnji uvođenjem sankcija, odbio zahtjev EU za određivanje azilantske kvote sa obrazloženjem da će muslimanski imigranti „promjeniti lice Evrope i dovesti u pitanje kršćanski način života“.

Stranke/partije bez ideja su propali (politički)  projekt

Pravi razlog Orbanovog izbornog trijumfa se nalazi u impotentnoj opoziciji, koja nije imala ideja, niti je ponudila teme i sadržaje putem kojih bi privukla pažnju mađarskih birača. Neko će kazati da apsolutna kontrola medija je ključan faktor, ali ipak nije. (Sjetimo se  samo Izbora u RH 2000., ili kod nas  u BiH 2010.). Jer ko su, uopće, bili Orbanovi politički oponenti? Socijalista Gergely Karacsony koji je poznat pismenijim budimpeštanima, i nikom više, niti dalje. Ili pak desničarski Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku) pod vođstvom G. Vona, čija politika, i pored silnih pokušaja „uljuđenja“ nije prihvaćen od strane EU. Dakle, nije „problem“ se nalazio u „jakom i moćnom“ Orbanu, koliko se on realno nalazio u mađarskoj opoziciji, koja čini mi se, uopće ne predstavlja političkog rivala Orbanu. Pored navedenih faktora koji su prouzročili novu Orbanovu pobjedu, smatram da ključni razlozi (koji su u stvari i najvažniji za građane) pobjede se nalaze u mađarskom golemom ekonomskom rastu, izuzetno niskom stopom nezaposlenosti, te jačanju srednje klase u mađarskom društvu. Također važno je spomenuti i činjenicu da je Mađarska vodila konzistentnu politiku zaštite svojih velikih ekonomskih divova (poput MOL-a, OTP banke, i dr.), ali je vrlo aktivno radila i na privlačenju novih investitora, koji su odustajali od investicija u susjednim zemljama, da bi svoje investicije realizirali u Mađarskoj. Naravno, Orban ojačan recentnom pobjedom, je postao praktično nedokučiv, i kao takav ozbiljan kandidat na kojega računa Europska pučka stranka u narednim izborima za Europski parlament, i stoga neće ga dirati.

Zapaljiva (impotentna) retorika umjesto ideja i konkretnih programa

Za razliku od mađara, pred nama je predizborni period, i predizborna kampanja koja se već uveliko, istini za volju - neformalno, zahuktala. Iako bh. politički i društveni "pretis-lonac" još kuha, on će tek u septembru, „propištati“, ako se do tad šta ozbiljnije ne dogodi. Naši borci, nakon što su se umirili, ponovo se bude... Kroz medije već čitamo nacionalističko-zapaljive izjave, iznova opet priče o secesiji, nezavisnosti RS-a, „enormnom povećanju“ zaposlenih, „povećanju“ životnog standarda, i konstatnom razvlačenju zdrave pameti građanstva... Naši penzioneri će „osjetiti“ skromno proljetno-finansijsko „zatopljenje“ počevši od martovske penzije, pa nadalje, zasigurno do oktobra, a možda i poslije... Nisam ljubitelj predizbornih kampanja jer iz ciklusa u ciklus su identične, sa već rezidualnim političkim platformama koje više niko ozbiljan, zaozbiljno ne doživljava. Već sad vidim: jesenske šetnje i obilasci „from door to door“, sa 10 dk kafe, jeftinom masnom čokoladom, nekim keksom sa sniženja, uz lijepo ušminkane face na propagandnim materijalima koji će nam garantirati bolje sutra, kao što je bilo i prije dvije, četiri, šest godina i tako unazad... Dok svakim danom građani BiH, glavom bez obzira, napuštaju svoju domovinu... Kroz razgovore i susrete sa našim ljudima, džematlijama, kojima svakodnevno svjedočim, prisutno je veliko razočarenje trenutnim stanjem u državi, a što je gore, mišljenjem da za našu državu „nema lijeka“, te da svoju (bolju) budućnost vide u nekoj od europskih zemalja, što se empirijski potvrđuje, nažalost, ogromnim brojem naših sugrađana koji su trajno napustili BiH, i taj proces neće se zaustaviti.

Ono što je evidentno, juriš za vlast će biti beskrupulozan i na tom putu cilj će opravdati sva sredstva, jer politika je zna se šta... (lijepo je to naša Dubioza kolektiv otpjevala u popularnom hitu „Brijuni“ - https://www.youtube.com/watch?v=PfuIlux5kxE ). Stoga, pozicija i opozicija bi trebala nam ponuditi, ( a to birači ne da trebaju očekivati, nego zahtijevati) konkretne ideje i programe, a poštediti nas već praznih političkih prodika, i uvriježenih predizbornih obećanja... Acta, non verba - (Djela, ne riječi), što bi mudri latini kazali. A iz rakusa muslimanske teologije, vlast predstavlja servis građanima, i vladari bi trebali biti sluge narodu, a nikako suprotno... jer (politički) populizam na scenu stupa onda kada izostaju ozbiljne (političke) ideje.

P.S. Poštovani čitaoci, kako u narednom periodu top tema našeg bh. društvenog i političkog diskursa će biti  izbori kojima idemo u susret, nećete mi zahatoriti što će, najvjerojatnije, jedan dio narednih kolumni ako Bog da, biti protkan medijski „traženom“ robom. S obzirom da sam već ispisao ovosedmičnu kolumnu, usputno ću spomenuti, mada zavrjeđuje posebnu kolumnu, pa i više, događaj iz Mostara gdje smo nažalost, doživjeli političku auto-pljusku, jer su naše političke vođe dopustile da pored Čovića i Mile Dodika, domaćine velikodušno glume Plenković i Vučić. Bez obzira na predizborni vakat, bošnjački politički predstavnici su se morali nacrtati u Mostaru (za što se ne može pronaći bilo kakvo opravdanje!), a ne dopustiti provjerenim dezintegrirajućim i rušilačko-nastojenim, spram BiH, tipovima, kreiranje budućnosti BiH u duhu karađorđevskoga naslijeđa, a sve pod okriljem premijera Bugarske Bojkom Borisovim, zemlje koja trenutno predsjedava EU. Ali, o tom - po tom... Do tad, uživajte uz hit naše Dubioze.