Dragan Bursać, novinar i kolumnista Buka portala i Al Jazeera, u dvije kolumne: „KRAJIŠNIKOV POKLONJENI EGZODUS: Kako su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva” i “Kad su sarajevski Srbi prestali biti Sarajlije?” brani tezu da se egzodus Srba iz Sarajeva, desio zbog “par budala i jedna kuće na pogrešnom mjestu.”

U tekstovima on će nas obavjestiti da su „par budala“ Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske i Momčilo Krajišnik , predsjednik Narodne Skupštine Republike Srpske, a „jedna kuća na pogrešnom mjestu“ je kuća Momčila Krajišnika koja je Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji BiH, isključivi krivci za ovaj ogromni tragični događaj, prema kome se treba odnositi sa dužnim pijetetom, uvažavanjem i poštovanjem.

Pita se Dragan Bursać zašto „ te podatke nećete naći u oficijelnim medijima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.” , i zašto u njima nema odgovora na pitanje “ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije,” zaključujući da “mučki se ćuti.”

I zbog toga, dobronamjerni Dragan Bursać, piše dvije kolumne u oficijelnim bosanskohercegovčkim medijima, Portalima “Buka” i “Al Jezzira”, da objasni građanima Bosne i Hercegovine koje je krivac za egzodus Srba iz Sarajeva, gdje dokazuje da je isključivi krivac “propagandna SDS-ova mašinerija podmazana Krajišnikom i Karadžićem i svojim telalom, tadašnjom Srpskom Televizijom, doslovno potjerala žive Srbe.”

Nije se ovaj “par budala” po Bursaću zadovoljio da samo govori šta trebaju Srbi u Sarajevi raditi nego su u grad poslali svoje emisare da “ U sveopštoj histeriji i zastrašivanju ljudi prijetil(I)o se svima, a svaki Srbin koji je odlučio ostati proglašavan je izdajnikom. Ljudi su na silu istjerivani iz svojih stanova, imovina im je pljačkana, oni su izloženi linču i već tada im je nalijepljena etiketa "Alijinih Srba".”

U oba teksta se nalaze fotografije sa sarajevskih pravoslavnih groblja koje mu služe da pojača svoju misao: “ I ne samo žive. Direktiva, iskapaj mrtve, stavljaj kosti u improvizovane sanduke, rentaj nekakav prevoz i kroz smetove sa leševima najmilijih na nekakvu imaginarnu slobodnu teritoriju Republike Srpske.” Ovu aktivnost Srba koji su odlučili da napuste svoja vjekovna ognjišta i ponesu sa sobom, večinom, tijela sahranjenih boraca Vojske Republike Srpske, koji su poginuli braneči svoje domove, jer su se bojali da će sutra kad dođu Bošnjaci na reintegrisana područja ona biti iz osvete skrnavljena. Ta tijela danas počivaju u miru na Sokocu, Višegradu, Bratuncu i Bijeljini. Grobovi njihovih predaka koji su ostali u Sarajevu se ruše, oštečuju a vjerski objekti se uništavaju, pljačkaju i pale, primjer je Preobraženjska pravoslavna crkva na Pofalićima koja je u miru skrnavljena na razne načine preko 40 puta.

Pisac ove kolumne, Dušan Šehovac, u to vrijeme , januar 1996. do marta 1996. godine, bio je neposredni učesnik i svjedok ovih događaja koji se imenuju kao “egzodus sarajevskih Srba”.

Bio sam predsjednik Srpske opštine Ilidža, od 12. do 18. marta. Nisam imao zadatak da protjerujem žive Srbe sa Ilidže već da “ u razgovorima sa Delegacijom Federacije…usaglase stavove oko formiranja prelaznog opštinskog vijeća, raspodjele resora između muslimanske, srpske i hrvatske strane, sve u cilju koja će štititi interese sva tri naroda podjednako.Posebno se zadužuje Mr. Dušan Šehovac, predsjednik Srpske opštine Ilidža, da preduzme mjere na zaštiti državne imovine, ljudskih prava i sloboda i privatne imovine. Sve društveno-političke aktivnosti neophodno je sprovoditi u skladu sa Dejtonskim sporazumom, Rimskim papirima i izjavom visokog predstavnika za civilna pitanja Karlom Biltom.”

Imenovan sam i bio sam član Komisije za reintegraciju Sarajeva i Komisije za ljudska prava u Uredu Visokoog predstavnika.

Jedan sam od osnivača udruženja građana Demokratska incijativa sarajevskih Srba, januar 1996. godine, i zajedno sa drugim članovima udruženja bio sam prisutan na večini bitnih događaja tih dana u Ilijašu, Vogošći, Hadžićima, Ilidži, Rajlovcu i na Grbavici.

Bio sam neposredni učesnik i svjedok tih događaja, čitao štampu iz oba entiteta, slušao radio i gledao televiziju, i neću negirati da Momčilo Krajišnik nije pozivao Srbe da napuste Sarajevo, ali znam da je to uradio, tek kad je vidio da nije dovoljno urađeno da se zaštite interesi Srba u Sarajevu i garantuju nacionalna, politička i ekonomska i druga prava. Bio sam zajedno sa još devetnaest Srba, intelektualaca iz Sarajeva, na razgovoru sa Radovanom Krajišnikom i Momčilom Krajišnikom, na temu kako najbezbolnije provesti reintegraciju Sarajeva, koji je održan na Palama, 03. januara 1996. godine. Zaključak razgovora je bio da je egzodus zadnje i najgore rješenje, i da treba sve uraditi da se pomogne onima koji žele ostati, ali i onima koji žele otići.
Na vanrednom zasjedanju Skupštine Srpskog Sarajeva, koja je održana 15. januara 1996. godine na Grbavici “Jednoglasno (je) usvojena odluka po kojoj građani Srpskog Sarajeva mogu slobodno odlučiti žele li (se) iseliti, ili ne.”

Dragan Bursać apeluje na zdrav razum svojih čitalaca, a posebno Srba, i poručuje: “No, morate shvatiti, da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od "Alijnih mudžahedina", a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.”

Ne prihvatam ocjenu Dragana Bursaća, koja je identična i ocjenama visokih Bošnjačkih političara, naučnika i novinara koji tvrde da je srpska strana isključivi krivac za egzodus sarajevskih Srba i da je “teledirigovano medijsko ludilo” i da je “Milion ponovljena laž, kako su“sarajevski Srbi pobjegli od “Alijinih mudžehedina”.

Pitam se kako je moguće da po Bursaću u Republici Srpskoj nema odgovora na pitanje “ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije,” gdje “mučki se ćuti”, a naglašava u istom tekstu da je srpska istina stav: “sarajevski Srbi pobjegli od “Alijinih mudžahedina”. Bojim se da je Bursać markirao časove logike dok je studirao!

U isto vrijeme u Federaciji BiH, u glavnom gradu Sarajevu, imate hiljade puta izrečeni istinu, a evo kako vidimo i Dragan Bursać je jedan od nosilaca i prenosilaca te “istine” da su Srbi isključivi krivci za egzodus sarajevskih Srba, i da su Bošnjaci nevini, da su sve uradili da do egzodusa ne dođe.

Više puta sam javno govorio i napisao da su suorganizatori višegodišnjeg egzodusa sarajevskih Srba i SDS i njegovi čelnici, ali i SDA i njegovi čelnici, koji su koristili sva sredstva da ostvare svoje ciljeve, i to sve pred očima nezbiljne i neefikasne međunarodne zajednice. Kada ozbiljni i odgovorni istoričari sakupe i analiziraju sve istorijske činjenice iz tog vremena dat će ocjenu ko je i koliko kriv za egzodus sarajevskih Srba.

Bilo bi od mene neozbiljno i neodgovorno da u ovom tekstu iznosim ocjene ko je i koliko kriv za egzodus sarajevskih Srba. Želim da u nastavku ovog teksta služeči se navodima iz sarajevske postdejtonske štampe, Dnevog avaza i Oslobođenja, (januar 1996.-mart 1996.godine) dam svoj lični doprinos objektivnijem sagledavanju svih strana egzodusa i uloge SDA, bošnjačkih političkih i državnih funkcionera u Sarajevu tog vremena, sa kratkim osvrtom na ulogu i ponašanje međunarodne zajednice.

Kad ja govorim i pišem o egzodusu sarajevskih Srba, ne mislim samo na period januar do marta 1996. godine, već na period od aprila 1992. godine do danas. I zato ću u kratkim crtama objasniti šta je za mene dugogodišnji egzodus sarajevskih Srba, sa težištem na događaje koji su poznati kao egzodus sarajevskih Srba iz 1996. godine.

Pod Sarajevom u ovom tekstu mislim na predratnu zajednicu deset opština, gdje je živjelo 1991.godine negdje oko 180.000 građana koji su se izjašnjavali kao Srbi , ili su bili Srbi po rođenju a po opredjeljenju Jugosloveni. U toku rata u dijelove Sarajevo koje je kontrolisala vojska i vlast Republike Srpske doselilo se oko 20.000 Srba koji su protjerani sa teritorija Bosne i Hercegovine koje su kontolisali Bošnjaci.

Egzodus sarajevskih Srba, širi pojam, je priča o etničkom čiščenju Grada Sarajeva u periodu od 1992. do 2013. godine, u kom je periodu po mojim procjenama, oko 120.000 Srba trajno odselilo van teritorije današnjeg Sarajeva i Istočnog Sarajeva.

Egzodus sarajevskih Srba, uži pojam, je priča o etničkom čiščenju u period od januar do marta 1996. godine oko 60.000 Srba trajno odselilo van teritorije tadašnjeg reintegrisanog Sarajeva.

Oko 30.000 Srba je Grad Sarajevo napustilo u vremenu april-maj 1992. godine. Tokom rata od maja 1992. do decembra 1995. godine 15.000, i poslije rata od janura 1996 do 2013 oko 15.000.

I naravno nije u pravu Dragan Bursać, i drugi političari, naučnici i novinari, koji tvrde da je u ezgodusu sarajevskih Srba, januar –mart 1996.godine učestvovalo od 120.000 do 150.000 Srba.

„...(Kris) Janovski je dodao da je oko 50.000 ljudi napustilo sarajevska predgrađa prije reintegracije.“ „Zvaničnici UN i UNHCR u utorak su saopštili da je u reintegrisanim dijelovima Sarajeva ostalo oko 11.000 stanovnika...“ (20.03.96.-06 Oslobođenje).

U periodu od 1991. do 2013. godine na teritoriju današnjeg grada Istočno Sarajevo doselilo se oko 24.000 Srba. Zna se, po popisu stanovništva iz 1991. godine da je na toj teritoriji živjelo oko 34.000 Srba. Popis stanovništva iz 2013. godine utvrdio je da u Istočnom Sarajevu živi oko 58.000 Srba. Napominjem da Sokolac nije bio u sastavu predratnog grada Sarajeva, pa moramo od ovog broja oduzeti oko 10.000 predratnih Srba sa Sokoca, i tako dobijemo da je trenutno u gradu Istočno Sarajevo živi oko 47.000 sarajevskih Srba koji su nekad živjeli u Gradu Sarajevo (1991.godina).

Popis stanovništva 2013. godine pokazao je da u Sarajevu: živi 13.300 građana srpske nacionalnosti; a u Istočnom Sarajevu 47.000 građana srpske nacionalnosti, i sabiranjem ova dva broja dobjamo da na teritoriji predratnog Grada Sarajeva, 2013. godine, živi oko 60.000 građana srpske nacionalnosti.
Pažljivi i analitički čitalac će primjetiti da u računicama nedostaje po mojoj procjeni oko 20.000 građana srpske nacionalnosti. To su Srbi građani Grada Sarajeva, kasnije podijeljnog, koju su u ratu ubijeni, poginuli , nestali ili umrli u ovom analiziranom periodu. (1991-2013. godina)

Pojmovi ezgodus sarajevskih Srba, etničko čiščenje, u ovom tekstu sadržavaju i opisuju neke od aktivnosti jedne društvene grupe, ili više društvenih grupa sa ciljem da uspostave takvi društveno-politički i socijalne uslovi koji će doprinjeti da se kombinacijom dobrovoljnog i prisilnog preseljavanja natjera velika večina sarajevskih Srba da trajno odseli, krajem dvedesetog i početkom dvedesetprvog vijeka iz predratnog Grada Sarajeva.

Slike odlaska Srba iz sarajevskih predgrađa danima su ponavljane u programima gotovo svih svjetskih i domaćih TV kuća, a i tekstovi u svjetskim i domaćim novinskim kućama su bile obojene predrasudama i zasjenjene nedostakom nijansi, i čini mi se da nisu uspjele odgovoriti osnovnom uvjetu novinarstva - saopštavanju istine. Sve te slike i informacije „zapale“ su negdje „na pola“, postajući tako još jedna poluinformacija. Na osnovu tih poluifromacija napisane su stotine tekstova koje isključivo jednu, srpsku, stranu optužuju za ovu veliku i strašnu humanitarnu katastrofu.

Večina istoričara, političara i novinara koristi monofunkcionalni pogled na ove događaje, pri tom, mislim namjerno, zaboravljaju da moraju koristiti multifunkcionalni pogled na događaje, koriste izvore selektivno, i idu toliko nisko da ocjenjuju da su isključivi krivci “SDS-batinaši” I “par (srpskih) budala i jedna (srpska) kuća na pogrešnom mjestu”

Koristeći citate iz sarajevske dnevne postedejtonske štampe, sa malo mojih komentara, koristeći mutifunkcionalni pristup pokušaću osporiti argumentima stav onih, među koje spada i Dragan Bursać da su za mitski egzodus sarajevskih Srba iz 1996. godine isključivi krivac Srbi.

„Admiral Smith je istakao da je pitanje Sarajeva vjerovatno jedno od najproblematičnijih i da situacija umnogome otežavaju propaganda i širenje dezinformacija. IFOR će, prema njegovim riječima, svojom propagandom pokušati da poboljša to stanje.“ (17.01.96.-03. Dnevni avaz) I danas u potpunosti stoji ova izjava admiral Smitha, sve u vezi Sarajeva je i danas obojeno propagandom i dezinformacijama.

Alija Izetbegović, u skladu sa svojim karakterom i svojom političkom filozofijom govorio je jadno a radio drugo, i sa svojim istomišljenicima to praktikovao. Pošto je Miloševićevim potpisom dobio dio Sarajeva na poklon, političku i medijsku propagandu je koristio da ga i stvarno očisti od Srba.

Govorio je “Mi ćemo preduzeti dodatne napore da se obezbjedi puna sigurnost i ostanak srpskog stanovništva u okolini Sarajeva, naravno, isključujući one koji su počinili zločine-“ (04.01.1996.-01. Dnevni avaz).

„Mi tim Srbima pružamo šansu da ostanu, ali ih ne molimo. Vjerovato će ostati oni koji se ne osjećaju krivima, ja bi želio da to bude većina stanovništva tamo.
„Srbi koji nisu krivi, koji nisu činili zločine, ostaće tamo, a naš narod će se sav vratiti tamo.Sve ćemo uraditi da se vrate.
Amnestija...nije logično da oslobodimo gonjenje ljudi koji su bili u četničkim jedinicama ili uopće ljude koji su sarađivali sa četnicima ali nisu činili ratne zločine,...“ ( 24.01.96.-01. Dnevni avaz).
On (Hasan Muratović) je rekao da je bh.Vlada obećala da neće goniti obične građane-Srbe u područjima koja dolaze pod njenu vlast- to je poruka koja nije baš često emitirana sa paljanskih medija- a da oni koji odlaze ne mogu očekivati nikakvu pomoć.“ Admiral Lejton Smit, zapovjednik snaga NATO-a u BiH. (04.01.96.-05. Dnevni avaz)

„Prema Okerićevim riječima, svima koji nisu ratni zločinci garantuje se sigurnost ostanka na područjima koja se reinegrišu u grad.“ Šefkija Okerić, predsjednik Izvršnog odbora grada. (20.01.96.-12. Oslobođenje)

„Sa ratnim zločincima nema dogovora, a ja znam da tamo ima dosta ljudi koji nisu zločinci i mi sa njima želimo sarađivati – naglasio je Čengić.“ Načelnik općine Novi Grad Ismet Čengić. (26.01.96.-13. Dnevni avaz)

„Iz okupiranog dijela Sarajeva ne bi trebalo da odu Srbi, već četnici…o svim ljudima koji nisu ukaljali ruke“. General Rasim Delić (11.01.96.-05. Oslobođenje ).

„Prema riječima Pečanca, dogovoreno je da radnici iz srpskog entiteta, ako izraze želju da rade u sastavu jedinstvnog Sarajeva, mogu ostati u sastavu preduzeća koja gazduje tim objektima.Naravno, radi se o onim ljudima koji nisu na spisku ratnih zločinaca, kazao je on.“ Nermin Pećanac, potpresjednik Izvršnog odbora grada Sarajeva. (18.01.96.-12. Oslobođenje).

„Mišljenja smo da Ilidžanci starosjedioci koji nisu činili zločine treba da ostanu-kazala je Komarica.” Mirhunisa Komarica, predsjednik Saveza izbjeglih i raseljenih lica BiH . (29.01.96.-11. Oslobođenje).

„-Oni radnici koji nisu osuđeni za ratne zločine, mogu ostati da rade kao što je bilo i prije rata – kaže Pećanac.“ Nermin Pećanac, predsjednik radne grupe za infrastrukturu. (31.01.96.-12. Oslobođenje).

„Srbi koji su otišli, u roku od šest mjeseci se mogu isto tako i vratiti (ukoliko nisu bili koljači i ubice, a nažalost mnogo ih je takvih)...“ Ertmin Čengić (22.03.96.-03. Oslobođenje).
„-Iznijeti su već poznati stavovi da svim građanima koji se nisu ogriješili o zakone ove države, posebno u sferi genocida i ratnim zločinima, pripadaju sva prava i dužnosti kao i ostalim građanima Federacije – naglasio je Kulenović.“ Predsjednik POV Centar, Husein Kulenović (01.03.96.-11. Oslobođenje)

Načelnik opštine Ilidža Husein Mahmutović je naglasio da „svako treba ostati na svome“.„-Svi koji nisu za Hag mogu ostati na Ilidži!” (28.02.96.-12. Oslobođenje)

„Srpski policajci su dio terorističkih snaga. Onima koji su čistih ruku nudi se da uđu u sastav federalne policije...“ (06.02.96.-01. Oslobođenje)

Namjeno nije definisano u Sarajevu i javno objavljeno šta su to i koji zločini su kažnjivi. Svima, ( i Bošnjacima i Srbima) je data mogućnost da to tumače, izjavljuju i objavljuju šta žele!
Da li to znaći da, „ (onaj) koji je počinio zločine“ ostane u svom domu ,neće imati sigurnost i da postoji realna opasnost da bude popljuvan, prebijen ili čak i ubijen?
Mogućnost da se ovo desi unijelo je duboki strah u svaku porodicu koja je imala borca ili nekog drugog koji je bio u policiji ili srpskoj vlasti. Amnestija...“nije logično da oslobodimo gonjenje ljudi koji su bili u četničkim jedinicama ili uopće ljude koji su sarađivali sa četnicima ali nisu činili ratne zločine,...“ (24.01.96.-01. Dnvni avaz) Alija Izetbegović.

A novinari komentatori su ponavljali ono što je Alija Izetbegović govorio na TV Sarajevo: “Bivši vojnici Republike Srpske, formalno gledajući, podliježu krivičnim odredbama o služenju u neprijateljskoj vojsci i po njima dobijaju nekoliko godina robije. (07.02.96.-02. Oslobođenje).

Odugovlačeći da preciziraju ko će biti amnestiran, i optužujući cio narod na razne načine da je ratni zločinac, prijeteći svima, od onih koji su na razne načine pomagali Vojsku Republike Srpske, ili bili njen dio, da će zavisno od uloge dobiti određene kazne, počeli su da hapse pripadnike Vojske Republike Srpske pod optužbom da su ratni zločinci. Zbog toga je : „Američki mirovni poslanik Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) najavio je jučer u Sarajevu „nova pravila puta“ za gonjenje osumnjičenih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, u naporima da se smanje tenzije koje remete mirovni process.
Prema sporazumu bh.Vlada predat će Tribunalu UN-a za ratne zločine na provjeru listu sa imenima osumnjičenih , rekao je on u Sarajevu.
Potreba za novim pravilima iskrsla je nakon što su bh.vlasti posljednjih sedmica uhapsile najmanje desetorice bosanskih Srba, pod sumnjom da su ratni zločinci. (13.02.96.-01. Dnevni avaz).

Nije samo Alija Izetbegović i drugi Bošnjaci i njihove institucije neodmjerenim izjavama i jezikom mržnje vrijeđali i tjerali Srbe iz Sarajeva. U istom tonu i riječniku radili su to i lojalni im Srbi i Hrvati i njihove institucije i organizacije.

„SGV naglašava da organi vlasti Federacije i Republike BiH, kao i grada Sarajeva, svima garantiraju potpunu sigurnost, izuzev onima koji su ogrezli u zločin i kriminal. Mišljenje SGV-a je da su upravo takve osobe glavni kreatori naredbi o iseljavanju.“ (22.02.96.-04. Dnevni avaz).
„Paljanski režim nagovara Srbe da odu iz Sarajeva, ali razloga za to oni nemaju, osim, naravno, ratni zločinci-rekao je Zelić.“ Anto Zelić, dopredsjednik Skupštine grada. (28.02.96.-13. Oslobođenje)

“Pozivamo Srbe čista obraza u sarajevskim opštinama koje su još pod vlašću paljanskog režima da se odupru obmanam, ostanu na svojim vjekovnim ognjištima i u jedinstvenom Sarajevu i žive u miru sa drugim narodima –po mjeri kozmopolita.“ Gradimir Gojer, podpredsjednik Socijaldemokratske partije BiH (18.01.96. -08 Oslobođenje).

„Stoga, kao što svi prognani Bošnjaci i svi prohnani Hrvati treba da se vrate na svoje, tako isto i Srbi sa Grbavice, Ilidže, iz Ilijaša, Vogošće i Hadžića, izuzimajući naravno one koji su počinili zločine, treba da ostanu u svojim kućama, i da žive zajedno i ravnopravno sa komšijama Bošnjacima i Hrvatima, te grade budućnost i demokratiju.“ Dr. Tatjana Ljujić-Mijatović, član Predsjedništva RBiH i ambasadorka naše zemlje pri misiji UN u Beču. (19.01.96.-06 Oslobođenje).

Bošnjački predstavnici zovu poštene, neokaljane, čistih ruku Srbe da ostanu u Sarajevu a onda poručuju da je „Sarajevo je glavni grad Federacije BiH u kome žive dva konstitutivna naroda :Hrvati i Bošnjaci-Muslimani.“ (04.01.96.-04 Oslobođenje) Domačinska “dobrodošlica!”

„Kantonalni odbor SDA Sarajevo...uputio (je) poziv svim građanima glavnog grada BiH koji su u izbjeglištvu da se vrate svojim kućama i pomognu u obnovi. On je pozvao i Srbe i Hrvate, koji su za cjelovitu BiH, da se također vrate u Sarajevo...“ (24.02.96.-10. Oslobođenje)

Nema ni traga od poziva sarajevskim Srbima sa reintegrisanih područja da ostanu ili se vrate u Sarajevo. Očito je da za Kantonalni odbor SDA Sarajevo ti Srbi nisu za cjelovitu BiH, jer oni imaju dovoljno “Alijinih Srba” koji služe za pokazivanje da je Sarajevo multietničko, i koji su za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.

Jedna od rijetkih izjava u sarajevskim štampanim medijima, u kojem su Srbi imenovani kao ljudi. ”Nikolaj, mitropolit dabrobosanski Srpske pravoslavne crkve je rekao „...ljudi treba da ostanu, jer ako odu mi ćemo se udaljiti jedni od drugih.“(09.01.96.-02. Dnevni avaz).

„Na sastanku (Komisije za reintegraciju Sarajeva) je također naglašena neophodnost da se medijski na pravi način proprati Dejtonski sporazum, da se izbjegnu manipulacije i krivo tumačenje mirovnog plana, te da je za uspješnu reintegraciju Sarajeva, u tom smislu, bitno „spustiti se“ do običnog građanina.“ (22.01.96.-03. Dnevni avaz) Tačno je da je naglašena neophodnost da se objektivno prikažu sve strane reintegracije Sarajeva, ali je sve urađeno od strane Bošnjaka da se uz malo informacija širi mnogo dezinformacija.

Istorija, novinski pogledi na neki događaj, ne moraju biti monolitne i jedinstvene kategorije. Nije problem što ima više istina, nego je bitno da se vodi dijalog , jer direktivna centralizovana istorija to je problem. “Novinari snose veliku odgovornost pri izgrađivanju atmosfere mira, što ne znači da treba odustati od izražavanja vlastitog mišljenja u komentarima. Emocije moramo ostaviti po strani i objektivno izvještavati, koristeći se rječima koje su u skladu sa „situacijom mira“. Mihael Štajner, zamjenik visokog predstavnika Ujedinjenih nacija u BiH. (05.01.96.-05. Oslobođenje)

„Jedan od prijedloga srpskog predstavnika Dušan Šehovca bio je i da se naredni sastanci (Komisije za reinegraciju Sarajeva) održavaju i na Ilidži, o čemu se nije raspravljalo.“ (22.01.96.-03. Dnevni avaz) Prateči aktivno političko-propagandnu aktivnost svih strana protiv Srba vidio sam u direktnoj svakodnevnoj komunikaciji sa njima i osjetio strah, nesigurnost, nepovjerenje u svoje i u tuđe predstavnike, srpske, bošnjačke i međunarodne, koji se stvarno iskreno nisu trudili da razumiju sve aspekte egzodusa i na osnovu toga donese prave i pravovremene odluke.

Večina Srba u opštinama koje treba da počnu prelaziti u granice Federacije u veoma je složenoj situaciji. Tu vlada, najprije, osnovni ljudski strah koji treba razumjeti: strah od nepoznatog. Međunarodna zajednica zakasnili trebali su odmah po dolasku u Sarajevo sve uraditi da informišu, zaštite, ohrabre da se organizuju građani koji žele ostati... Tačno je da su „Predstavnici Ifora i međunarodne zajednice pokušavaju lokalnim Srbima ukazati na neistinite navode njihovih vođa koji ih upućuju na odlazak. General Karter je istaknuo da se leci s takvim informacijama ljudima raznose od vrata do vrata ili im se ubacuju u poštanske sandučiće.“ (23.02.96.-01.Oslobođenje)

„Srbi kažu da slabo vjeruju da će ih IFOR štititi od diskriminacije i represalija, od kojih strahuju zbog troipogodišnje opsade Sarajeva.“ (22.01.96.-05. Dnevni avaz).

„Strah je ono što preovladava i upravlja svim ljudima- kaže nam službenica Crvenog krsta, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto ljudi odlaze.“ (26.02.96.-02. Dnevni avaz).

„Uplašeni su, svašta se pričalo. Misle oni da će sada doći Muslimani da ih ubiju. Eto zato idu“
„Idem sa svojim narodom. Vi znate šta je vaš predsjednik (Alija Izetbegović) na televiziji izjavio i mi ovdje ne smijemo ostati,“ –kaže ona.-Šta je izjavio, pitamo je.-Rekao je da svi koji su nosili pušku ratni zločinci. Za Srbe ovdje nema života.“ (25.02.96.-04. Oslobođenje)

„Problem sa ljudima na Ilidži je taj što ne vjeruju da mi možemo osigurati njihovu budućnost. Oni u to uopšte ne vjeruju –kaže oficir za vezu inspektor Lase Vili (Lasse Villy).-Ne mogu ih ubijediti da ostanu,…Ove sednice jedinica je otvorila registar ljudi koji žele ostati na Ilidži.Ali, u četvrtak ujutro samo su se tri čovjeka prijavila na listu.“ (17.02.96.-06. Dnevni avaz) Međunarodne policijske snage na Ilidži. Možete zamisliti kakav je strah bio kod Srba u tom period i kolikog ineteziteta je bilo nepovjerenje prema svima, kad su se “samo tri čovjeka prijavila na listu”, registar ljudi koji žele ostati na Ilidži. Krajem marta 1996. godine poslije reintegracije Ilidže u grad Sarajevo, na Ilidži je ostalo oko 3.000 Srba, a popis stanovništva 2013. godine je rekao da ih ima oko 1.600…znači da ih je oko pola napustilo Ilidžu u periodu 1996-2013. godina.

„Srbi koji nisu počinili zločine i koji su mislili da ostanu i žive pod federalnom vlašću, promijenili su svoje odluke iz straha od odmazde terorističkog SDS-a. Prijeti im se miniranjem kuća i ubistvima, a na pitanje ko im konkretno prijeti, svi imaju isti odgovor: „Niko konkretan nije došao i prijetio, ali se priča!“ „...i oni koji nisu okrvavili ruke...“(09.01.96.-07. Dnevni avaz).
Tokom tri mjeseca reintegracije Sarajeva, mediji, novinari su ovakvim i sličnim komentarima su radili protiv reintegracije, to je bio njihov doprinos dezinegraciji Sarajeva:„Dobar dio Srba, pogotovo onih koji su okrvavili ruke i spadaju u kategoriju ratnih zločinaca je već napusti terotorije oko Sarajeva i našao utočište u srpskom entitetu.“
„Podrazumjeva se, naravno, da ima i onih Srba oko Sarajeva koji razmišljaju o ostanku, tim prije što im naši zvaničnici svakodnevno upućuju apele da ne idu ako nisu okrvavili ruke.“ (06.01.96.-07. Dnevni avaz).

„Radi se o planiranim i smišljenim provokacijama sa najvišeg vrha fašističkog SDS-a., a ne „djelu nekontolisanih pojedinaca“„ da je „pogođeno nekoliko NATO-ovih aviona“
„Plan ovih zločinaca je da testiraju snage IFOR-a i eventualno izazovu sukobe za koje bi , po mogućnosti, pokušali okriviti borce Armije RBiH. Ovi zločinci za svoje ciljeve koriste Šešeljove radikale, koji su u svakom trenutku spremni izazvati najteže incidente.“Izvođači radova“ su Branislav Gavrilović-Brne, za područje Ilidže i Hadžića, Vasilije Vidović-Vaske za Vogošću i Ilijaš i Slavko Aleksić za Grbavici Vraca.“ (10.01.96.-07. Dnevni avaz)
Sa ovim informacijama žele djelovati na Srbe koji žele ostati u svojim domovima , da razmisle o svojoj odluci jer ovi pojedinci i njihove jedinice su na sve spremne, jer su djala „zločinaca“„glasovitih zlikovaca za izazivanje što više belaja“ prijetnja i njima!

„Predsjednik samozvanog parlamenta paljanskih Srba Momčilo Krajišnik upozorio je jučer da bi Srbi ponovo mogli uzeti oružje, ako plan za ujedinjenje Sarajeva ne bude odgođen...“
„Ako se prijelaz vlasti ne odgodi „određen broj Srba će napustiti Sarajevo“, rekao je Krajišnik i dodao da bi „oni koji ostaju mogli organizovati oružani otpor.“(12.01.96.-03 Dnevni avaz)

Ovaj dio teksta pravi je primjer nepoštovanja novinske etike. „U sarajevskom predgrađu Vogošći i dalje postoji problem koji mući Srbe: otići ili ostati.
-Većina ljudi se žali kako bi voljeli ostati, ali se plaše prijetnji da će ih, ukoliko ostanu, ubiti oni Srbi koji im određuju da sele-rekao je IFOR-ov brigadir.
Prema njegovim riječima, istovremeno sa žalbama Srba povodom pritisaka da isele, Momčilo Krajišnik je na Palama rekao kako „apelira na svo srpsko stanovništvo da ostane na svojim ognjištima i ne podliježe negativnoj propagandi“.

Ovom putem, u ime IFOR-a, apeliram na sve Srbe da, ikoliko žele da ostanu, to i učine. Moraju imati malo vjere i u nas-naglasio je Kamins.” i „apelira na svo srpsko stanovništvo da ostane na svojim ognjištima i ne podliježe negativnoj propagandi“.
I onda novinar za potrebe propagande bez ijednog argumenta piše ispod fotografije koja je sastavni dio teksta „Krajišnik došao u Vogošću da odvede i one Srbe koji su htjeli ostati. (25.02.96.-01. Dnevni avaz) Fotografija je sa sastanka predstavnika međunarodne zajednice i srpskih predstavnika sa srpskim narodom u Vogošći. Bio sam lično prisutan na tom sastanku.

Ako se pažljivo analizira nekoliko novinskih tekstova koje govore o predstavnicima Srba koji su prvi ušli od početka rata u Sarajevo može se vidjeti zbirka ratnohuškačih pojmova, jezik mržnje. Oni su predsjednici tkz. srpskog Sarajeva, predsjednik samoproglašenog izvršnog odbora Grbavice i Novog Sarajeva, nezavisni pravnik sa okupiranih dijelova Ilidže, (a porodica mu je jedan od najstarijih ilidžanskih porodica), predstavnici agresrskih vlasti, ministar prevrtljivac, četnička televizija, četnici, zlikovci, tragovi paljanskog blata.

Hrabrog Srbina, Maksima Stanišića, visokog predratnog funkcionera Skupštine Grada Sarajeva, čije porodica je jedna od najstarijih u Novom Gradu, koji je javno “pozvao srpsko stanovništvo da ne odlazi iz pet dijelova grada koji će do 19.marta preći pod ustavno-pravni poredak Federacije BiH.”vidi kao čovjeka koji na cipelama ima tragove paljanskog blata.

Takvim izjavama se ne izražava dobrodošlica predstavnicima naroda koji su došli da ragovaraju o modalitetima rješavanja problema koje je mir donio svim narodima. Opisane izjave kojima se izražava “dobrodošlica” dobronamjernim gostima ne doprinosi atmosferi povjerenja, dijaloga, poštovanja i uvažavanja. Time se ne izražava želja za mirnom i humanom reintegracijom Sarajeva i Bosne i Hercegovine, već suprotno stvaraju osnove za dezintegraciju Bosne i Hercegovine.

„Maksim Stanišić, predsjednik Izvršnog odbora „srpskog Sarajeva“, Mirko Šarović, predsjednik samoproglašenog izvršnog odbora Grbavice i Novog Sarajeva, i Kristifor Jokić, nezavisni pravnik sa okupiranih dijelova Ilidže predstavljali su agresorske vlasti i oni su prvi put od početka rata u BiH ušli u Sarajevo.“ (12.01.96.-07. Dnevni avaz)

„Tih nekoliko Stanišićevih koraka po sarajevskom asfaltu, u cipelama sa tragovima paljanskog blata,“ (16.01.96.-12. Oslobođenje)

„Predstavnik srpskog entiteta Maksim Stanišić još jednom je pozvao srpsko stanovništvo da ne odlazi iz pet dijelova grada koji će do 19.marta preći pod ustavno-pravni poredak Federacije BiH.“ (24.02.96.-01. Oslobođenje)

“Prekjučer smo u centru Sarajeva vidjeli premijera bosanskih Srba Rajka Kasagića, paljanskog ministra policije Dragana Kijca i ministra prevrtljivca Dragana Kalinića.
Da nam je neko prije samo pola godine rekao da će četnička televizija slobodno slikati po Sarajevu ne bi vjerovali.
Većina Sarajlija je sigurno osjećala dozu gnjeva uz saznanje da im, eto, četnici špartaju gradom.
Uz sve ovlasti koje ima (Karl Bilt), ipak se ne smije dozvoliti da zlikovci i koljači slobodno hodaju zemljom.“ (27.01.96.-03. Dnevni avaz)

„Krajišnik (Momčilo) je napomenuo na sastanku da se taj rok-(ovi) (reintegracije Sarajeva) prolongira-ju, kako bi se Srbi navikli na ideju da žive u Federaciji, obrazlažući da bi time i implementacija Sporazuma bila lakša. (01.02.96.-05. Oslobođenje)
Predstavnici srpske vlasti su u Sarajevu, tokom pregovora u raznim komisijama podržavali ovu ideju , (među njima je i autor ovog teksta) . Bošnjački predstavnici nisu htjele ni da razgovaraju o ovoj ideji, oni su najavljivali, prijetili, da će sve što je Srpsko hitno zamijeniti, i tako posredno, indiriktno poručivali sarajevskim Srbima šta ih čeka, i šta će sve izgubiti, i tako pojačavali i davali argumente koji su uticali na odluku Srba da odu sa svojih vjekovnih staništa.

Govorili smo i o ideji Distrikt Sarajevo.Naime, Srbima je ( je u Dejtonu, tokom pregovora, dok ga nije Milošević Slobodan poklonio Bošnjacima, ) bilo ponuđeno da Sarajevo u predratnim granicama, dakle sa Palama, u svome sastavu, bude organizovano kao zaseban distrikt države Bosne i Hercegovine koji neće teritorijalno pripadati ni jednom entitetu i u kome će sva tri naroda biti jednakopravna, čime bi Sarajevo poslužilo kao nukleus buduće reintegracije Bosne i Hercegovine.
Naše riječi, ispenjene iskrenom željom da se dođe do najoptimalnijeg rješenja za sve narode, su odlazile su , propadale u prazan prostor, jer su bošnjački predstavnici željeli što prije da imaju svoje Sarajevo, i nisu bili svjevsni, što su protekle dvedeset dvije godine potvrdile, da time gube mogućnost reintegracije Bosne i Hercegovine.

Bili su upozoreni tih dana i od predstavnika međunarodne zajednice koji „ (Kris Janovski) je saopštio da bi trenutno iseljavanje Srba iz sarajevskih predgrađa...moglo imati uticaja na multietičnost cijele BiH...istakao da ovo što se dešava u Sarajevu ima važnu ulogu za budućnost BiH.“ 11.03.96.-03. Oslobođenje)

„Mogući masovni egzodus oko 100.000 Srba iz okupiranih djelova Sarajeva može biti fatalan za cjelokupni mirovni proces u Bosni,“ Karl Bilt, Visoki predstavnik Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (10.01.96.-08. Oslobođenje)

Kako bi što slikovitije i monstruoznije prikazali četnike objavljuju da „srpski ekstermisti odvode djecu onih koji žele da ostanu u...Sarajevu...“Reintegracija Sarajeva, Mirko Pejanović (10.03.96.-02. Osobođenje)

„Slike pobunjenih Srba oko Sarajeva koji priliko odlaska sa područja koja su Dejtonskim sporazumom pripala federaciji, a koji sa pravoslavnih grobalja otkopavaju ostatke članova svojih porodica i prebacuju ih u dubinu teritorije srpskog entiteta,obišle su čitav svijet.
Nad prizorima ovog nesvakidašnjeg barbarizma i primitivizma zgražali su se civilizirani ljudi. Čak ni mrtvi nemaju mira i poštovanja kada su pitanju monstruozni zločinački projekti i njihova realizacija.
(Pravoslavna groblja...“Ona su u posljednje vrijeme postala i izvor beskrupoloznog biznisa kojim se bavi nekoliko organizovanih bandi pobunjenih Srba.Oni masovno kradu velike mermerne spomenike sa grobova i prebacuju ih u dubinu srpskog entiteta.”„Četnički i monstuozno-nema šta!“ (29.01.96.-04. Dnevni avaz)

Srbe u Sarajeva proglašavaju pobinjenicima sa brda, i to je slika divljaka šumskih, nisu to građani gradski. Najlakše je napisati da su to pobunjeni Srbi oko Sarajeva koji otkopavaju i prebacuju posmrtne ostatke članova svojih porodica barbarizmom i primitivizmom. Novinar koji poštuje kodeks novinarski i istinu ne bi napisao i postavio “pobunjene Srbe” na brda jer su srpska pravoslavna groblja sa fotografija koje se ponavljaju u poljima sarajevskim gdje je najveći broj Srba i živio. Da su ih pitali šta rade dobili bi odgovor da sarajevski Srbi otkopavaju posmrtne ostatke svojih poginulih boraca zbog straha da im grobnice ne budu skrnavljene poslije reintegracije Sarajeva. Strah im je bio opravdan, istorija rušenja pravoslavnih grobalja poslije reintegracije i napada na vjerske objekte je im je dala za pravo.

Dragan Bursać dvije svoje kolumne o egzodusu sarajevskih Srba “ukrašava” sa fotografijama otkopavanja posmrtnih ostataka srpskih boraca, kao da je to glavno, težišno obilježje ovog epskog tragičnog događaja.

Niko ne spori, niti negira da su postojali i “SDS-batinaši”, ali svi zaboravljaju da su se na području gdje žive Srbi koji se reintegriše u Sarajevo neplanirano, nenajavljeno, neorganizovano i slučajno pojavili su se SDA batinaši, civili i policajci, o čemu govore portparol UNHCR-a Kris Janovski I portparol Međunarodne policije (IPTF) Aleksnader Ivanko.

“Policajci zastrašivali Srbe
Portparol UNHCR Kris Janovski u petak je saopćio da su policijske snage bošnjačko-hrvatske federacije zastrašivale Srbe u predgrađu u kojim se danas započeli patrolirati zajedno sa međunarodnim policijskim snagama (IPTF).
Njihove radnje-samovoljno patroliranje i vršenje pretrage bez prisustva međunarodnih policijskih snaga – nisu u skladu sa pravilima njihove dužnosti , upozorio je Janovski.
„Oni rade ono što ne bi trebali da rade, a to je da patroliraju bez nadzora IPTF“, objasnio je on. „Na cesti između Vogošće i Ilijaša oni su zaustavljali automobile i prtegledali dokumnta i prtljag. Srbi su nam se požalili na ovo, iako su priznali da su se policajci prema njima ponašali učtivo“, nastavio je on.“ (24.02.96.-05. Oslobođenje)

„Prema riječima Aleksandra Ivanka, primjećeno je da se izbjeglice, uglavnom muslimani, vraćaju i ponekad uznemiravaju lokalne Srbe, prijeteći im.“ (29.02.96.-06 Oslobođenje)

„I portparol UNHCR-a Kris Janovski rekao je kako je pri obilasku Ilidže vidio da „stotine ljudi ulaze mještanima u stanove“.
„Jednom građaninu prijetilo se ručnom bombom, drugom pištoljem, a jednom s eksplozivnom napravom“, kazao je on navodeći da se Ilidžom kreću vozila bez registarskim tablica.“ (14.03.96.-04 Osobođenje)

„...(Aleksander) Ivanko je opisao da su dva federalna policajca viđena kako se smiju i ohrabruju Muslimane koji su verbalno vrijeđali Srbe i pokušavali ih prisiliti da napuste svoje kuće...naveo da su federalni policajci posjetili pomoćnicu Maksima Stanišića, srpskog gradonačelnika na Ilidži, te joj prijetili da mora napustiti svoj stan...
„Ti Srbi su ljudi koji su se suprostavili Palama i odlučili ostati, a sada žele napustiti ovo područje, osjećajući se izdanim od međunarodne zajednice i ustrašenim od Vlade Federacije...“ Aleksanser Ivanko, portparol IPTF. (16.03.96.-04. Oslobođenje).

„Prema riječima portparola Međunarodne policije (IPTF) Aleksandra Ivanka, Ujedinjene nacije su izuzetno zabrinute zbog nepostojanja reda i zakona na Ilidži. -Dobili smo brojne izvještaje o bandama iz Sarajeva koji terorišu srpsko stanovništvo i pljačkaju njihove domove. Srbi koji su namjeravali ostati na Ilidži kažu nam da nemaju drugog izbora osim odlaska. Sramotno je da se neki ljudi koji su došli na Ilidžu iz Sarajeva ponašaju u istom zaprepaštajućem maniru kao što su se jučer pomašali i neki Srbi, plašeći i uznemiravajući ljude.-rekao je Ivanko.“ (14.03.96.-02. Oslobođenje)

Kao što će te pročitati, vidjeti niko od njih nije označio, izjavio, niti dao argumente da su za egzodus isključivo krvi Srbi ,“SDS-batinaši” ili “par budala”.
Ti i slični stavovi o isključivoj krivici Srba, o tome da su Srbi istjerali Srbe iz Sarajeva, bit će proizvedeno kasnije u propagandnoj kuhinji onih snaga, koje godinama demoniziraju i satanizuiraju Srbe , koje prikazuju kao jedine loše momke u tragičnom sukobu u regionu, i naravno ponavljaju to milion puta, sa željom da milion puta izrečena laž postane istina.

“Slažem se da je sve trebalo početi ranije, ali uz prethodno ostvareli dijalog strana i puno informisanje i angažovanje sviju, vlasti Federacije BiH, Vlade Republike Srpske, međunarodnih organizacija uz angažovanje predstavnika, nevladinih organizacija narod koji žive na ovim prostorima. Poslije tih dijaloga, komunikacija desila bi se prava reintegracija bez povrede ljudskih prava i bez diskriminacije. Tarik Kupusović, gradonačelnik Sarajeva. (25.02.96.-05. Oslobođenje)

„Tu tregediju međunarodna zajednica posmatra dosta mirno i gotovo ništa ne preduzima, kaže se u saopštenju sa večerašnje proširene sjednice Izvršnog odbora Srpskog građanskog vijeća BiH... “ (25.02.96.-06. Oslobođenje)

„Nijedna od vlada nije učinila dovoljno da bi uvjerila Srbe da ostanu u sarajevskim predgrađima, mišljenja je Iforovog zapovjednika admirala Leightona Smitha.
Problem je, smatra Smith, što se prije šest sedmica nije počelo razgovarati o amnestiji na ozbiljan način, i trudili da se srpska populacija uvjeri kako može ostati bez straha od odmazde.
Meni je jasno da je ono što su vlada Republike Srpske, bh.vlada i vlada Federacije učinile premalo i prekasno da se uvjere ljudi u njihovu sigurnost, i oni će sada otići pomagao im neko ili ne. Ako im niko neće pomoći, utoliko gore po sve i tada se suočavamo sa humanitarnom tragedijom.” ( 28.02.96.-05. Oslobođenje)

„Ti Srbi su ljudi koji su se suprostavili Palama i odlučili ostati, a sada žele napustiti ovo područje, osjećajući se izdanim od međunarodne zajednice i ustrašenim od Vlade Federacije...“ Aleksanser Ivanko, portparol IPTF. (16.03.96.-04 Oslobođenje).

„Mislim da je to tragedija“, komentarisao je visoki predstavnik međunarodne zajednice Karl Bilt da se Srbi iseljavaju iz sarajevskih predgrađa...
Bilt kaže kako tamo postoji mnogo strahova i kako je važno da su Kasagić i Milošević potpisali izjavu u Rimu, isto tako i predsjednik Izetbegović, premijer Muratović i predsjednik Zubak.To je bilo kasno, jer je nešto od toga trebalo učiniti ranije.
Bojim se da će većina selidbi srajevskih Srba iskomplikovati situaciju i to je jedan od razloga zašto želimo obezbjediti uslove da ostanu u Sarajevu.“ (22.02.96.-05. Osobođenje)

Ministar spoljnih poslova BiH (Šaćirbegović Muhamed) odbacio je optužbu Natovog generalnog sekretara da njegova vlada ne čini dovoljno u nagovaranju Srba oko Sarajeva da ostanu u svojim kućama. ( 03.01.96.-24. Oslobođenje)

„Mislite li da se trebalo i moglo učiniti nešto više na ostanku Srba u sarajevskim predgrađima?
-Moglo se učiniti mnogo više. Vaš ministar vanjskih poslova je u vezi sa ovom temom rekao da je svako učinio premalo. Ja mislim da je to sasvim tačo. Veoma je važno da to sasvim tačno. Veoma je važno to što je drugo vremena na objema stranama medijski rječnik bio suprostavljen duhu pomirenja. Takođe, mnogi ljudi na Palama nisu željeli da mir uspije. Sve ovo je dugo vremena odmagalo nama, kao i uspjelo potpisivanje i implementacije Mirovnog ugovora. Mislim da su srpsko vođstvo i EU mogli učiniti mnogo više. Dogovor koji su u Rimu na konferenciji postigli Izetbegović, Milošević, Zubak, Muratović i Kasagić je zato od velike važnosti, ali mislim da je nažalost postignut prekasno...“ Karl Bilt, visoki predstavnik Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu. ( 25.02.96.-06. Dnevni avaz)

„Moje lično mišljenje je da je svako od nas morao učiniti više i dati veće garancije kako bi svi ljudi koji žive u sarajevskim predgrađima ostali…Na pitanje da li su bh.vlasti donijele dokumente kojima se Srbima garantuje sigurnost, Prlić (Jadranko, zamjenik predsjedika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine) je odgovorio: -Vjerovatno znate da je Skupština RBiH donijela zakon o amnestiji, ali mislim da je taj dokument usvojen prekasno. Da smo imali ovaj dokument prije dva mjeseca, stvari možda ne bi krenula u pogrešnom pravcu.“ ( 23.02.96.-04. Dnevni avaz)
“No, morate shvatiti,” zaključuje Dragan Bursać poslije višegodišnjeg praćenja srpskih medija, “ da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od "Alijnih mudžahedina", a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.”
No, morate shvatiti i razmotriti, moj zaključak, Dušana Šehovca, intelektualca sa multifunkcionalnim pogledom na događaje i istoriju, koji je bio aktivni učesnik i svjedok egzodusa, sa univeralnim stajalištem humanizma i poštovanja ljudskih prava i sloboda svih učesnika, i koji dvadesetdvije godine prati i anilizira medijske objave od strane bošnjakih i svjetskih medija o egodusu sarajevskih Srba: Na osnovu selektivno korištenih informacija i poluifromacija, koristeći samo izvire koji im odgovaraju, napisane su stotine medijskih sadržaja, tekstova, tv i radio priloga, koji isključivo jednu, srpsku stranu, “SDS batinaše” svih kategorija, optužuju za ovu veliku i strašnu humanitarnu katastrofu, i koji su kao miliom puta ponovljena laž, paradigma i za druge laži o Srbima i njihovoj ulozi u tragičnom sukobu u region, koji postali istine!
Većina svjetskih i domaćih novinara, političara, istoričara i kolumnista, među njima i Dragan Bursać su do sada događaje iz tragičnog sukoba u regionu opisivali iz monofukcionalne perspektive, vrijeme je da se ti događaji opisuju i tumače iz multifunkconalne perspektive.

Da se ti principi poštuju ne bi nagrađeni evropski kolumnista mogao zaključiti da je za egzodus sarajevskih Srba odgovoran “par (srpskih) budala i jedna (srpska) kuća na pogrešnom mjestu”!

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.