U predizbornoj kampanji se više nego inače analiziraju tzv. politička dešavanja, političke partije, lideri itd. Na televizijama se sukobljavaju suprotstavljene strane, voditelji se galantno nose i postavljaju pitanja, analitičari kulturno odgovaraju. Dobro, možda nije sve to na baš tolikom kulturnom nivou, ali kuca u zvijezde kada te stavove uporedimo sa onim što se zaista dešava na terenu.

A na terenu se dešava veoma dobro organizovana politička mafija. Na svakom koraku se uspostavljaju mafijaški „dilovi“, glave se ucjenjuju, novac se pere nemilice, a narod nemilice gladuje. Ne vidi, ili se pravi da ne vidi.

Tako se sastane nekoliko, nazovi lidera, dogovore mafijašku strategiju koje će im poslije izbora obezbijediti poziciju sa koje će lagodno nastaviti da peru taj novac, stiču kuće po raznoraznim dijelovima svijeta, orgijaju u raznoraznim kuplerajima. Sve se to odigrava daleko od očiju nacionalizmom zatupljenog naroda. Narod misli da se neko bori za njihove kojekakve interese, dok se oni kupaju i obasipaju sopstvenim interesima.

Ti „dilovi“ funkcionišu isključivo u torovima etničkih miljea, nedozvoljavajući npr. da se Bošnjak miješa u srpske, niti Srbin u bošnjačke odnose. Cosa nostra.

Svi političari obećavaju zaposlenje ljudima u zamjenu za glasove, i to je javna tajna. Ma ustvari, nije više nikakva tajna. To predstavlja flagrantno kršenje zakona, jer posao političara nije da nekoga zaposli, nego da u zemlji stvori ambijent po kojem će tržište regulisati zaposlenje. Međutim, s obzirom na to da mafija drži i policiju i sudove i tužilaštva, niko nije niti će odgovarati.

Mafija je često i ubijala: Vukelić, Garić, Đurović i mnogi drugi. Dok svi znamo (pogotovo za Đurovića) ko je odgovoran za ovo i ova ubistva, ono i ona ostaju neriješena ili kaznom obesmišljena, jer sudije rade za mafiju. Ako nisu dobili novac da sude kako treba, onda su i oni ucijenjeni svojom glavom.

„Prema njemu Idi Amin lekovit je k'o vitamin, prema njemu je Bokasa human kao vojska spasa“. Bora Đorđević je mislio na jednog drugog čovjeka kreirajući ove stihove, ali ovi ljudi koji su zajahali nama za vrat su još i opasniji. A uz to i nesposobniji, dezideologizovaniji i sa jednim isključivim talentom: talentom za kriminal. Najbolji dokaz za to su zakoni koji su svjesno pravljeni kako bi se taj kriminal legalizovao. Sjetite se da je i u nacističkoj Njemačkoj sodomiziranje Jevreja bilo legalno. Po njihovom tadašnjem pravu.

Kada sam svojim ušima slušao rečenicu: „Ne brini se ništa, policija je naša (partijska)“, želudac mi se okretao, a tako su i svi ideali koji su naučeni u prošlosti krenuli da se okreću u tom želucu. Dakle, nije bitno ko si, nije bitno šta si. Ako te neko iz organizovane mafije podržava, ti možeš apsolutno sve. Ako te ne podržava, završavaćeš kao Slađana Plavšić . A Slađana ima još 300 000 u zemlji koja je pod kontrolom organizovane mafije.

Đinđić je nekada rekao za Srbiju (SRJ), što bi se danas komotno moglo reći za BiH: I dok svaka zemlja ima svoju mafiju, ovdje mafija ima svoju zemlju. Da li ćete to shvatiti prije ili kasnije, to je vaša stvar. Obećavam da ćete shvatiti.

Nazovimo stvari pravim imenom. Nije politika, nego mafija!