Hrvatska država tj. kraljevina okončala je svoje postojanje 1097. godine (zaključno sa Petrom Snačićem ili Svačićem) i tada je nastupio period od skoro 900 godina u kojem Hrvati nisu imali svoju državu. Ako neko misli da je 500 „srpskih“ godina pod Turcima bilo mukotrpno, zamislite koliko je mukotrpan devetstogodišnji nedostatak države.

Tu se može tražiti jedno od objašnjenja uzroka snažnog hrvatskog nacionalnog naboja, s obzirom na činjenicu da mladost države uvijek karakteriše snažna nacionalna svijest.

Kako je svakoj državi i narodu potreban vanvremenski neprijatelj koji služi kao kohezioni faktor društvene zajednice (faktor koji ujedinjuje cijeli narod), tako i na hrvatski slučaj ne treba da se gleda kao na nešto što je ekskluzivno. Ranije kroz istoriju svjedočili smo sukobima Engleska – Francuska, SAD – Rusija i sl.

Za Hrvate su Srbi taj vanvremenski levijatan koji, htio – ne htio, služi kao prijetnja Hrvatskoj i uzrok svih hrvatskih nesreća. Dok se to donekle moglo shvatati odnosno razumijevati za vrijeme bivše Jugoslavije (ako uvažimo argument snažnog uticaja Beograda), nakon rata i taj argument pada u vodu. Hrvatska je dobila dugo željenu samostalnost, najbolje parče bivše Jugoslavije, ali animozitet prema Srbiji i Srbima ne prestaje. Da stvar bude gora, čini se da je svakoga dana jači i jači. Monstruozna tvorevina NDH polako, ali sigurno, postaje i lice i naličje tzv. moderne Hrvatske.

Smatram da, ako nije izgradila, onda je moderna Hrvatska sasvim sigurno dovršila izgradnju svog nacionalnog identiteta čuvenom operacijom „Oluja“, kada su stotine hiljada nedužnih civila morali da potraže svoj dom van zemlje. Neki nisu ni stigli da ga nađu, jer su prije toga okončali svoje postojanje na brutalan način.

Eto, nije dovoljno ni osamostaljivanje, nije dovoljna ni etnički jedna od najčistijih zemalja, nego se apetiti šire i dalje. Čini se da je jedino pitanje, oko kojeg bi se svi Hrvati složili, pitanje Srba, Srbije i Republike Srpske. To je toliko duboko da se dokazivanje identiteta ponekad iskazuje formulacijom „nisam Srbin“, kao ultimativnim dokazom hrvatkog bivstvovanja. Najbolji si Hrvat ako dokažeš da ne voliš Srbe i identitet izgradiš na postulatima anti – srpskog. Još će djeca početi da misle da se Srbi rađaju na vrbama...

Postavlja se pitanje, šta bi se desilo sa nacionalizmom i nacionalnim identitetom „u Hrvata“, da srpski narod nestane ili da se premjesti na drugi kontinent ili štagod. Da li bi se time obesmislilo postojanje Hrvatske, ili bi se u takvim trenucima morao nalaziti drugi vanvremenski neprijatelj? Slovenci mogu poslužiti, ali sve je to slabo u poređenju sa Srbima.

Jednostavnije je kriviti druge za svoje neuspjehe, s obzirom na činjenicu da je to neuporedivo lakše nego uhvatiti se u koštac sa ekonomijom i razvijati svoju zemlju, a svojim ljudima pružiti mnogo bolji kvalitet života. Da se razumijemo, ovo važi za sve balkanske zemlje, jer je svim političarima kategorija neprijatelja alibi za svoju nesposobnost, neobrazovanost i nedostatak rezultata. Tako je npr. Bakiru kriva RS zato što je neka ulica u Sarajevu pohabana, a Dodiku kriva Federacija za slomljeno staklo na 15. spratu zgrade Vlade.

Tako ispada da se narcizam malih razlika koji se najbolje ogleda u odnosu Hrvatska – Srbija, toliko naduvao da kada bi pukao ili nestao, automatski bi se obesmislila i „potreba“ za postojanjem hrvatskog šovinizma. Možda i čitave države, ko zna?

Za Srbe spremni!