Premijer Hrvatske Zoran Milanović je u nedavnoj predizbornoj kampanji radio neke na prvu čudne poteze, ali u stvari brilijantne. Ti potezi se katkada u potpunosti poklapaju sa potezima našeg predsjednika. A evo i zašto.

Zatvarajući granicu sa Srbijom, premijer Hrvatske je uspio da za samo 10-ak dana smanji prednost (makar po istraživanjima javnog mnjenja) u odnosu na HDZ za nekih 1.5 – 2 odsto (što je ogromno). Ali kako mu je to pošlo za rukom?

Jasno je da zatvarajući granicu sa Srbijom, SDP igrao na nacionalističku kartu i pridobijao desno orijentisane birače, odnosno uglavnom birače HDZ-a. I tu nema ništa sporno. Ali brilijantna stvar u ovoj taktici se ogleda u tome da opoziciji nije ostavio nikakav prostor za manevar i oni su se našli u pat poziciji. U tom trenutku, HDZ je mogao da uradi jednu od dvije stvari: ili da podrži mjere Milanovića (čime bi neposredno prije izbora potvrdili njegovu politiku i makar u toj bici priznali poraz i debakl) ili se usprotivi zatvaranju granica čime bi priznali da je Srbija u pravu (a dobro je poznato da u Hrvatskoj nikada nije dobro ići niz srpsku dlaku, makar kada je javno mnjenje u pitanju).

Kako god, u oba slučaja SDP je na dobitku, jer kako god se opozicija ponašala, izgubiće dio glasačkog tijela, odnosno dio glasačkog tijela će se prikloniti Milanoviću. Izuzetno dobra taktika, rekao bih!

Ali, Milanović i SDP nisu jedini. I Republika Srpska ima svog Milanovića, a to je njen predsjednik Dodik. Dodik kao još iskusniji i vispreniji političar, ovu taktiku koristi već duže vrijeme i izvanredno manevriše u nacionalno-političkim vodama Republike Srpske. A naša opozicija konstantno upada u zamku i ponaša se nepostajano, odnosno u zavisnosti od situacije i (makar naizgled) bez principa.

Navešću dvije posljednje, aktuelne situacije. Prva je vezana za odluku Ustavnog suda BiH, a druga za intervenciju SIPA-e u Novom Gradu. Pošto Dodik želi da se predstavi kao jedini istinski branilac Srba u RS, na odluku Ustavnog suda se još i prije same odluke oglasio sa jasnim stavom da kakva god odluka bude, neće biti bitno. Srbi će i dalje slaviti 9. januar! Nakon odluke Suda, opozicija je imala izbor: ili da kaže da će ispoštovati odluku (čime bi i definitivno potvrdili Dodikov diskurs o njima kao izdajnicima) ili da se slože sa Dodikom, što je manje zlo. Ali ovim se priklanjaju predsjednikovoj strani i puštaju vodu na njegov mlin. Urađeno je ovo drugo.

Ipak, u drugom slučaju prilikom akcije SIPA-e, opozicija ponovo dolazi u pat poziciju: ili ponovo stati na „Dodikovu stranu“, što bi opet poslalo lošu poruku njihovim biračima (ako ćete se konstantno slagati sa Dodikom – pređite u SNSD), ili se usprotiviti i ponovo biti proglašen izdajnicima? I u ovom slučaju opozicija je primorana da bira između dva zla manje. Ono što je najbolje od svega je činjenica da opozicionari nisu ni svjesni da su politički izigrani po ko zna koji put.

Manevar Dodik-Milanović na trusnim poljima Balkana je čini se superioran do te granice da ga je nemoguće nadigrati. Navući opoziciju na tanak led, pa ih onda pustiti i gledati kako sami upadaju u vodu. Brilijantno. I tako će biti sve do trenutka kada opozicija ne bude prva reagovala, preuzela odgovornost i krenula da barata bijelim figurama u ovoj partiji šaha, umjesto da, kao što je bio slučaj do sada, samo odgovara na napade onog koji vuče prvi potez.