Svaki dan imamo priliku da se uvjerimo da u Evropi ne postoji nekakav Veliki Um, mastermajnd koji bi bilo na nivou neke institucije EU bilo kao neko drugo, neformalno tijelo, imao rješenja na ključne izazove sa kojima se suočava moderna Evropa zajedno sa svojim nacijama. Onima koji pažljivije prate i analiziraju političke i ideološke trendove to je bilo, uostalom, jasno i ranije. Danas kad se svakodnevno suočavamo sa vrlo konkretnim i vrlo životnim pitanjem šta učiniti sa stotinama hiljada izbjeglica iz Sirije i drugih mjesta u kojima su ljudi izloženi teroru Islamske države i drugim nedaćama, ne svojom krivicom, jasno vidimo da niko u Evropi nema konkretan odgovor na tu zbilja izazovnu situaciju. I to ne treba da čudi, veliki sistemi najčešće nikad nemaju već pripremljena rješenja, oni reaguju tako što haos oko sebe hendluju na način koji u tom trenutku predstavlja rezultantu unutrašnjih i spoljnih interesa.

Zbog čega je sve ovo važno? Ne samo zbog toga što se pokazalo da Republika Srpska koliko sutra može biti suočena sa činjenicom da na njenu teritoriju uđe 300.000 ljudi, što predstavlja četvrtinu njene ukupne populacije. U takvom slučaju mi prosto ne bismo znali šta da činimo, sistem bi bio paralisan i vidjeli bismo kako naši političari, umjesto da preduzmu konkretne korake da probleme riješe, optužuju jedni druge i čekaju da im stranci riješe te probleme. Uostalom, tako je uvijek kad se ovdje desi neki eksces, nešto što izlazi van okvira svakodnevne depresije: kad su se desile tragične prošlogodišnje poplave, država nije imala odgovor. Da nam dođe 300.000 izbjeglica za dvije noći, država ne bi imala odgovor. Da se, ne daj Bože, desi razoran zemljotres: država ne bi imala odgovor. To je tako, to je naša realnost.

Najtragičnije je što se ništa i dalje ne preduzima da se stvari promjene. Mi i dalje ličimo na ludaka koji niti vidi da je u belaju, niti misli nešto da poduzme kako bi iz belaja izašao. Naše društvo je suočeno sa neinteligentnim premisama koje mu bacaju političari: ili da se trebamo samo priključiti EU pa će sve dobiti smisao i sve će biti uređeno samo od sebe-vidimo da to nije tako; drugi govore da je važno samo otcijepiti se od BiH, priključiti se Srbiji, i onda ćemo tad moći praviti ozbiljnu državu-i to je, samo po sebi, nedovoljno argumentovano jer vidimo da niti Srbija nema rješenja, ideje i koncept, a za građane je od ključnog značaja da država u kojoj žive ima sistem i ima koncept koji se brine o njihovim interesima, a ne da se ponaša voluntaristički i da eksperimentiše od situacije do situacije, kako to inače mi neprestano radimo; naposlijetku, postoje i oni koji smatraju da sad ništa ne funkcioniše i neće profunkcionisati dok Srpska ne postane nezavisna država: problem kod ove premise je u tome što mi ničim nismo pokazali da možemo biti suštinski samostalni, odnosno nismo uspjeli razviti ekonomiju, vladavinu prava a pogotovo smo daleko od toga da usvojimo neke od osnovnih civilizacijskih tekovina, te je stoga besmisleno očekivati da ono što nam niko ne brani da uradimo koliko danas, to učinimo kad postanemo nezavisni. To je nelogično, apsurdno i, izvinite, notorna budalaština. 

Uzevši sve to u uvid, jasno je da je potrebno promjeniti matricu razmišljanja. Svako društvo treba ideju budućnosti kao osnovni pokretački impuls svoga samoodržanja. To trenutno nedostaje Republici Srpskoj, ne postoji niti vjera u bolju budućnost niti koncept te bolje budućnosti. Ljudi su, dapače, uvjereni da će ta budućnost biti samo sve gora i gora, a to je strašno stanje svijesti jer kad ste uvjereni da će vam biti loše-tako će na kraju i da bude. Opet, ako biste sad ponudili ideju budućnosti, ako biste oko te ideje okupili ljude koji vjeruju da je ista moguća, i ne samo to-koji znaju i žele da nadograđuju i razvijaju tu ideju, te ako biste naposlijetku bili toliko kreativni i svježi da taj koncept možete ponuditi ljudima a da ga oni u startu ne odbace ili ne omalovaže-vi biste bili imali ogromnu šansu da povežete kvalitetne ljude u društvu i samim tim napravite nevjerovatan iskorak. Konkretno u našem slučaju, u zemlji koja ukupno nema više od milion i kusur stanovnika, gdje se nije teško povezati sa ljudima i u situaciji kad je internet na dohvat ruke pa se možete iskomunicirati i sa dijasporom, vi bez većih problema možete stvarati strukturu koja će suštinski nuditi nešto novo, drugačije i bolje. 

Zadatak te strukture treba da bude upravo onaj definisan na početku ovoga teksta: da ponudi odgovore za budućnost Republike Srpske. Ozbiljno društvo ne smije sebi dozvoliti da drugi razmišljaju o njegovoj budućnosti, jer to znači da je takvo društvo nezrelo i primitivno, te da mu je potreban kolonijalni namjesnik koji bi njime upravljao. Nama se to upravo dešava, s tim da naši kolonijalni namjesnici prljave poslove pljačke prepuštaju domaćim političarima koji se sami prljaju, potroše i nestaju, a kolač ubiru stvarni gospodari ovoga prostora. Ovoj zemlji je, stoga, potrebno da konačno iznjedri iz sebe nove snage, neproizišle iz Komunističke partije, Udbe i svih političkih relikata prve dvije kategorije, ljude koji nisu učestvovali u kriminalnim privatizacijama, koji nisu cijeli svoj život pretvorili u to da preko partija traže zaposlenja i sinekure na javnom budžetu, ljude koji imaju integritet, znanje i etičke horizonte. 

Takva snaga neće biti stvorena na klasičan način. Ona je već začeta, i to upravo potpuno drugačijim metodama od onih kojima se ovim prostorom manipulisalo posljednjih sedamdeset godina. I zbog toga ne treba nikoga da iznenadi što će veoma brzo ona početi da navire iz neočekivanih pravaca.

Valjda je do vremena. Ovo nije vrijeme uobičajenih tokova. Ovo je vrijeme kad se pravi Istorija. 

"Autor je šef Pravne službe u Novomatic grupaciji u Republici Srpskoj. Specijalizovao se za oblast kompanijskog, bankarskog i prava osiguranja. Višegodišnji kolumnista na Frontalu, objavio preko stotinu autorskih tekstova i stručnih analiza".