Čini se da postoje važni politički faktori, kako u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, tako i u relevantnim svjetskim metropolama, koji smatraju da i nije tako loše držati Bosnu i Hercegovinu u stanju konstantnog rata, bilo hladnog bilo onog vrelog, krvavog. Ti faktori cijene da nestabilna BiH indukuje nestabilan Balkan, a što konsekventno trajno onemogućuje stabilnost čitave Evrope i spriječavanje njene političke i ekonomske emancipacije. Zbog toga radikalni politički i vjerski elementi u BiH imaju tihu i indirektnu, ali zato neupitnu podršku ključnih političkih centara u svijetu s izuzetkom Berlina, te je zato moguće da BiH niti dvadeset godina poslije rata nije izgradila niti jedan konsenzus, plan i projekat obnove uništene zemlje, iako su znatno devastiraniji Njemačka i Japan uspjeli već poslije petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata da se ne samo obnove nego postanu i najbrže rastuće svjetske ekonomije.

Ovdje postoji, dakle, jedan sad već evidentan plan da Bosna i Hercegovina služi kao svojevrsni evropski Bliski istok gdje bi Bošnjaci imali ulogu balkanskih Palestinaca, dok bi Srbi iz Republike Srpske glumili Izraelce. Ove uloge, kreirane daleko van granica BiH i Balkana, toliko su se dopale nacionalnim vođama u BiH da oni već odavno ne čine ništa drugo nego što enormno bogaćenje svojih okruženja i rapidno propadanje društva pravdaju svojim istorijskim nacionalnim misijama. Naravno, nije smrtni grijeh biti ograničen i priglup, no prilično je degutantno nacionalne tragedije i neumitno odumiranje u biološkom, ekonomskom i kulturnom smislu podvoditi pod nacionalnu misiju. Jer, ono što njihovi politički lideri danas nameću Srbima i Bošnjacima u BiH nije ništa drugo nego već pripremljena uloga žrtvenih jaraca i korisnih idiota u filmu koji su režirali iskusni profesionalci sa strane kojima ovaj prostor i ovi ljudi služe kao glineni golubovi i deponija za odlaganje nuklearnog otpada i aditiva obogaćenih prehrambenim namirnicama. A to, dozvolićete, nije neka posebna perspektiva za Bošnjake i Srbe koji inače mnogo vole za sebe da misle da su neobično važni i mnogo pametni da skontaju šta se tu dešava.

Dakle, nije sporno da su nacionalni lideri u BiH spremni da i narednih stotinu godina pustoše svoje narode i resurse dok ponavljaju priče o ugroženosti krvi i tla. Najveći dio stranih sila je ovdje licemjeran, jer ponavlja neprestano da se protivi takvoj praksi političara u BiH a zapravo ih cijelo vrijeme podržavaju i daju im upute kako da se ovo suludo stanje produžuje u beskonačnost. Mi smo, na kraju krajeva, već zakoračili u te bliskoistočne scenarije: maskirani ludaci ubijaju policajce na radnom mjestu, na internetu se slobodno šire poruke mržnje, zla i poziva na likvidacije, prijeti se sa svih strana ratovima i finalnim obračunima. Mladi ljudi na svim stranama nemaju posao, nemaju budućnost i perspektivu pronalaze u ratištima u Siriji, Iraku ili na bilo kojem trećem mjestu na kojem se sukobljavaju civilizacije. Prema tome, kad mladim ljudima na kojima bi trebalo da bude zasnovana budućnost jedne zemlje jedina perspektiva i alternativa postanu rat, mržnja i smrt, onda je prilično jasno koliko je sve otišlo u peršun.

No, iako ovaj pakleni plan izgleda tako perverzno neodoljiv i neuništiv, postoji tu jedan problem. Niti su Bošnjaci Palestinci, niti su Srbi Jevreji. Nismo mi baš neki posebni narodi, iako volimo da tvrdimo drugačije. Neće ovdje za stotinu godina biti previše ludaka koji će da ostanu da gledaju svu ovu papazjaniju. Srbi gotive Švicu, Njemačku i Ameriku, Bošnjaci Švedsku. Većina ovdašnjih vajnih patriota na svim stranama neće otići sa svojim potomstvom u Rusiju, Tursku ili Siriju, nego u zemlje Zapada kako bi tamo obezbjedili egzistencije za svoje porodice. A sama ta činjenica da će otići tamo opet ne znači da bilo ko ovdje misli da su te zemlje oduševljene našom pojavom na njihovoj teritoriji-ne, posmatraju nas kao niža bića, budale, a ni mi o njima ne mislimo puno bolje. Šta ćeš, miroljubiva škrgućezubiva koegzistencija bazirana zapadnim potrebama za jeftinom radnom snagom i našom potrebom za šuškama.

Usljed navedenog dugoročne strategije koje se baziraju na topovskom mesu u vidu hordi ludih Srba i Bošnjaka koji će sav svoj životni smisao vidjeti u tome da se međusobno kolju zarad ostvarenja ambicija i planova velikih sila i domaće političke oligarhije, svakako nisu održive i neće od istih biti neke posebne vajde onima koji su do sad naučili da se ovajde na ovdašnjoj gluposti i muci. Bošnjaci nisu niti istrajni da svaki dan ginu da ostvare svoju punu državnost, kao što to čine Palestinci, a tek Srbi nisu složni, povezani, uporni i požrtvovani da se u neprijateljskom okruženju toliko ekonomski i vojno uzdignu da mogu da od Republike Srpske da prave Izrael. Štaviše, Srbi danas ne mogu da očiste niti prostor Mljekare i Incela u po Banje Luke, a kamoli da naprave Mosad, Tel Aviv i ostale stvari.

Prema tome, čini se da bi ovaj put naše mane mogle da nas spasu od totalnog uništenja i havarije. Jer, niti za to nismo sposobni.